Đe je Dukljansko-barska arcibiskupija?

Ne mogu se oteti utisku da je autor ugovora imao sve zadnje namjere u pitanju ove zemlje i njene budućnosti. Kao da je pisan u beogradskoj Patrijaršiji

Temeljni ugovor potpisan između Svete Stolice i Crne Gore prije nekolika dana biće predmet razmatranja pred Ustavnim sudom. Dok će se istovremeno peticijom od poslanika crnogorske skupštine zahtijevati da ga ne ratifikuju. A preko nadležnog nuncija obratićemo se i papi Benediktu, pod čijom je visokom zaštitom katolička crkva u Crnogoraca katoličke vjere – Dukljansko-barska arcibiskupija. Zato što je konkordat u sadržinskom smislu akt uperen protiv teritorijalne cjelovitosti, naše tradicije i svega našega najvrednijega, mira i ljubavi među pripadnicima različitih vjera i kultura. U njega su ugrađeni svi pravni i politički instrumenti koji će na dugi rok i teritorijalno i duhovno razgrađivati i razgraditi Crnu Goru.

Kao u beogradskoj Patrijaršiji

Ne mogu se oteti utisku da je njegov autor imao sve zadnje namjere u pitanju ove zemlje i njene budućnosti. Kao da je pisan u beogradskoj Patrijaršiji i za njenu potrebu. Tvorac ovoga ugovora je pokazao namjerni i duboki prezir i prema Dukljansko-barskoj arcibiskupiji kao katoličkoj crkvi u Crnogoraca katoličke vjere ne pominjući je. Ta institucija je, inače, najstarija crnogorska nacionalna institucija utemeljena oko 350. godine nove ere. Usudio se da je kao takvu i svu njenu slavnu i preslavnu tradiciju poništi jednim običnim ugovorom nazvanim Temeljni ugovor. Išao je dotle da nekolike hiljade Crnogoraca katoličke vjere, baštinika dukljanske tradicije, i ne pomene. Čak nije pomenuo ni crnogorski kao liturgijski jezik u katoličkim crkvama.

Izbor sveštenika

U Temeljnom ugovoru između naše zemlje i Vatikana upisano je da su Crna Gora i Katolička crkva svaka u svom području nezavisne i samostalne i to u potpunosti. Dakle, 21. član Ugovora je propisao da Katolička crkva može svojevoljno da postavlja biskupe, arcibiskupa i sveštenike ne pitajući domaću vlast da li se slaže sa naznačenim ili izabranim ličnostima. Može da uspostavlja dijeceze i da ih podvrgava pod kompetencije biskupskih konferencija okolnih država. Pa đe to ima? Śeti li se taj tvorac Ugovora i pregovarač o Ugovoru da saglasno novim političkim okolnostima i crkva treba da se ravna. Pa da za suverenu crnogorsku teritoriju treba da uspostavi posebnu biskupsku konferenciju na čelu sa Dukljansko-barskom arcibiskupijom kao najstarijom na istočnoj obali Jadrana i da njoj podvrgne sve crnogorske katoličke dijeceze. Tako je urađeno, recimo, u Hrvatskoj i Albaniji. Što se ne konsultova sa njima? O čemu se ovođe radi? U čije ime i za čiji račun? Ko ima pravo da nam otima naše, a našu braću druge vjere ponižava i poništava, i njih i svu našu baštinu?

Ovo pitanje ima povjesnu, kulturnu, političku, duhovnu i pravnu dimenziju. Međutim, ono je duboko temeljno državno i nacionalno pitanje koje zahtijeva da o njemu budu pitani i saslušani naročito oni kojih se osobito tiče – Crnogorci katoličke vjere, ali i cijela crnogorska intelektualna i kulturna javnost, jer se radi o nama i našemu.

Arcibiskupija

No, da prvo razmotrimo povjesno-kulturnu dimenziju suštine ovog pitanja. Ona se tiču ništenja Dukljansko-barske arcibiskupije kao činjenice koja svjedoči nas i našu duboku ranosrednjovjekovnu prošlost koja dotiče i antičko vrijeme.

Njeno prvo śedište je bilo u Doljanima kod Podgorice, u dvije crkve čiji raskošni ostaci do danas svjedoče njenu antičku starinu. U neposrednoj blizini ovih crkava nalazi se livada zvana biskupova. Na koncu, svi Kuči koji su joj i gravitirali do 1647. godine, pa i kasnije, bili su latinske vjere, što potvrđuje i naziv pomenute livade. Inače, śedište Dukljanske biskupije u Doljanima zasnovano je odmah nakon donošenje Milanskog edikta o toleranciji religije 312. godine, vjerovatno oko 350. godine. U nemirno vrijeme tokom velike seobe naroda u petom vijeku śedište je presljeno unutar bedema antičke Duklje. Ostaci tri crkve, koji i danas stoje, svjedočanstvo su da je stolica dukljanske crkve zaista bila u antičkoj Dokleji. Njen episkop Evander 451. godine bio je jedan od potpisnika nikejskog simbola, temelja hrišćanske vjere, što nam služni na čast. Vjerovatno nakon doseljavanja Slovena, početkom sedmoga vijeka, stolica je preseljena u grad Lontodoklu na martinićkoj Gradini kod Spuža, u Crkvi Svete Marije, kako piše pop Dukljanin, u najstarijem crnogorskom spisu naslovljenom kao Kraljevstvo Slovena. U toj crkvi je oko 850. godine sahranjen i legendarni kralj Svetopelek. U njoj su krunisani i svi dukljanski kraljevi iz prvog milenijuma. Oko 999. godine, nakon pustošenja ovih prostora koje je izvršio car Samuilo, u velikoj rušilačkoj kampanji latinske kulture stolica Dukljanske biskupije se konačno preselila u Bar, u kome je ostala do danas. Svojevremeno ju je 1867. godine Austrougarska bila preselila u Skadar pod nazivom Skadarsko-barska biskupija, ali je ostavila pomoćnog biskupa u Baru. Međutim, na izričiti zahtjev knjaza Nikole Konkordatom iz 1886. godine, ona je u cjelini obnovljena i njoj su podvrgnuti svi crnogorski katolici. Za njih je knjaz u Rimu 1892. godine štampao glagoljski misal na staroslovenskom jeziku, koji danas predstavlja iznimnu kulturnu vrijednost prvoga reda. Zbog starine i značaja Dukljanske arcibiskupije 1925. godine i kralj Aleksandar je pokušao da joj śedište prenese u Beograd. Preseljenje je spriječeno zajedničkim otporom Barana sve tri vjere koji su se o tome očitovali velikom peticijom.

Poređenja radi, katolička Slovenija je uređena kao arcibiskupija a katolička crkva u nekoliko hiljada Crnogoraca katolika takođe kao arcibiskupija. Ovo zato što su dukljanska i splitska najstarije katoličke mitropolije na istočnoj obali Jadrana. Crnogorska je promaknuta u arcibiskupiju davne 1089. godine, 9. januara, u vrijeme kralja Bodina. Titula njenog vrhovnog prelata je glasila – nadbiskup barski, svog kraljevstva Srbije primas i Bosne i Travunije. A podložni su mu bili i Kotor, Budva, Ulcinj, Skadar i Svač. A treba da zna ugovarač i tvorac Ugovora da je na Drugom vatikanskom Saboru Barska arcibiskupije bila na devetom mjestu na kojem je śedio tadašnji dukljanski nadbiskup Aleksandar Tokić, odmah iza kardinala i patrijarha, ali prije svih nadbiskupa. Jer je i tada pa sve do danas Dukljansko-barska arcibiskupije pod visokom i direknom zaštitom vrhovnog rimskog pontifeksa pape. I naša se neko da ovo poništi. E svaka mu čast. Ali neka zna - nećemo to dozvoliti ni po koju cijenu.

Ustavnost ugovora

Što se ustavnosti ovog dokumenta tiče, o tome možemo da izreknemo sljedeće mišljenje. Član 78 Ustava je propisao da svako štiti prirodnu i kulturnu baštinu od opšteg interesa. A u drugom pasusu istoga člana piše da i država štiti prirodnu i kulturnu baštinu. Arcibiskupija dukljansko-barska jeste po svojoj prirodi kulturna baština od naročitog nacionalnog i državnog interesa kao naša najstarija nacionalna institucija i kao takva mora biti zaštićena svim pravnim i političkim instrumentima i u unutrašnjim i u međunarodnim ugovorima. Inače, u članu 15 je propisano da Crna Gora na principima i pravilima međunarodnog prava sarađuje i razvija odnose sa drugim državama, regionalnim i međunarodnim organizacijama. Ovaj član joj dozvoljava da potpiše konkordat, ali kakav. Paragrafom 24, stav 2, garantovano je da su vjerske zajednice ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i poslova. Upravo ovakav Ugovor potpisan između naše zemlje i Vatikana dovodi sve ostale vjerske zajednice u neravnopravan položaj i daje im za pravo da i one potpišu ugovor slične sadržine. Jer je Katoličkoj crkvi dao više prava nego što ih imaju ostale vjerske zajednice. Iako i član 6 stav 1, zabranjuje bilo kakvu neposrednu ili posrednu diskriminaciju, po bilo kom osnovu. A ni Zakon o položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine ne dopušta bilo kakvu neravnopravnost vjerskih zajednica niti posebne povlastice po osnovu vjerskih uvjerenja.

Ko bira?

Ovaj Ugovor će po prirodi biti uzor za potpisivanje ugovora sa svim drugim vjerskim zajednicama koje će takođe tražiti i dobiti pravo da biraju i postavljaju svoje vjerske službenike bez saglasnosti državnih vlasti i svojevoljno uspostavljaju administrativnu podjelu ne poštujući državne granice. Pa, i da im duhovna śedišta budu u glavnim gradovima suśednih država. Ne treba velika pamet da se pretpostave problemi i štete koje će iskrsnuti u budućnosti. Naročito ako znamo da će najopasnija protivdržavna institucija, beogradska Patrijaršija, jedva dočekati ovakav ugovor, na koji će se pozvati da bi stekla zakonsko pravo da uspostavlja eparhije čije su stolice u suśednim državama. Naravno, i da iz Beograda arbitrira o svim našim, ne samo crkvenim pitanjima, nego i političkim, i to na temelju zakona. Jer potpisani Ugovor s Vatikanom daje pravo Katoličkoj crkvi da postavlja sve sveštenike, i najviše, po svojoj volji, u čemu joj država mora asistirati. Nema razloga da bude drugačije u slučaju beogradske Patrijaršije. Zamislite kad ona dobije pravo da nam postavlja za sveštenike strane državljane kojih ionako ima u nas previše i čije su namjere nesumljivo zadnje. Jer svi oni našu zemlju doživljavaju kao privremeno državno rješenje koje treba likvidirati i kao teritoriju sa koje se nekažnjeno mogu politički destabilizovati suśedne republike.

Da bih ilustrovao manjkavosti ovog Ugovora sa stanovišta brige za nacionalne i državne interese, citiraću nekoliko misli iz svojevremenih pisama đakovačkog biskupa Josipa Juraja Štoramajera o knjazu Nikoli i njegovim ciljevima i namjerama u vezi sa onovremenim konkordatom iz 1886. godine. U jednom pismu Vatikanu Štrosmajer o konkordatu piše: „Sveta Stolica zasigurno ne želi da sklopi sa Crnom Gorom sporazum čije bi odredbe štetile državi i koja ne bi prihvatila nijedna evropska sila, pa tako ne može ni Crna Gora“. U jednom drugom: „Jasno je da Crna Gora ne podnosi strane uticaje na svojoj teritoriji, bilo svjetovne bilo duhovne…“ Posebno je u jednom pismu napomenuo da je u pitanju vjere narod ne samo u Crnoj Gori nego i na Balkanu, piše, čast izuzecima, još uvijek daleko od onog stupnja civilizacije na kojem zdrav razum dominira nad osjećanjima, zbog čega predlaže opreznosti. Nijesam siguran da se u nas u pitanju razumijevanja vjere kod prostoga naroda nešto promijenilo od Štrosmajerovog vremena. A upravo ovakav Ugovor, kakav će se morati potpisati i sa Srpskom crkvom, po kome državna administracija nema nikakve kompetencije u pitanju sveštenog kadra nego asistira stranim duhovnim uticajima, u stvari je pravno-politički instrument za buduće nevolje razmjera koje se ne mogu ni pretpostaviti. Na koncu, citiraću jednu svojevremenu Nikolinu misao iz jednog pisma Štrosmajeru, koja mi je bila misao vodilja tokom pisanja ovoga teksta. Knjaz mu je napisao: „Ono što sam uvijek osjećao, mislio i govorio želim da za vrijeme moje vladavine sprovedem u djelo, to jeste, da vjera ne razdvaja rođenu braću, tako da izvjesni tužni događaji koji su se u našoj državi zbili, i koji od vjerske netolerancije potiču, budu na taj način osuđeni, a ako bog da umanjeni i iskorijenjeni…“ Zato saglasno članu 20, stav 3, već potpisanog temeljnog Ugovora sa Vatikanom treba povesti nove pregovore s ciljem da se usaglasi sa našim Ustavom, interesima i političkim prilikama kako bi se spriječile buduće ozbiljne i opasne nevolje kojima će ovakav Ugovor biti nesumnjivi uzročnik.