Sveti Arsenije nije u Ždrebaoniku

Beogradska patrijaršija obmanjuje neuke vjernike da se u manastiru Ždrebanik nalaze mošti drugog srpskog arhiepiskopa Svetog Arsenija Sremca. Da bi uspostavila što čvršću vezu sa svetosavskom ideologijom promijenila je i ime manastira u Ždrebaonik, tumačeći da je izvedeno od imenice ždrijebe i povezujući ga sa ždrebadima kralja Milutina, koja su se, navodno, u Bjelopavlićima uzgajala.

Ni jedna od dvije tvrdnje nije tačna. Ime Manastira je izvedeno od imenice ždrebije, koje u staroslovenskom jeziku označava imanje koje uživaju popovi dok im traje služba u lokalnoj crkvi. Kuđ bi Nemanjići uzgajali ždrebad u bezvodnoj Bjelopavlićkoj ravnici, 500 kilometara udaljenoj od Prizrena, pored čuvenih metohijskih polja i lugova s obiljem trave i žive vode? Što se tiče tumačenja u vezi kivota i navodnih moći svetiteljevih ono diskredituje istinu pravoslavlja i predstavlja najobičnije praznovjerje. Tumače da je navodno došao među svoj srpski narod u Bjelopavliće, koji mnogo voli, i tu počinuo za sva vremena. Vele, koliko je kivot težak nema zemaljske sile koja ga može pomjeriti s mjesta na kojem se nalazi u Ždrebaoniku. Zbog takvog tumačenja vjerujući otpadaju od crkve.

Sredinom osamnaestoga vijeka, skupina kaluđera iz Pećke patrijaršije obilazila je pravoslavni živalj prosjačeći da bi preživjeli. Tom prilikom, sa sobom su nosili, Bog zna čiji kivot, da bi na njemu vjerujući ostavili prilog. Tako su došli do Kuča, isprosili darove, i ostavili ga neukom stanovništvu, varajući prosti i neprosvijećeni narod da mu ostavlaju kivot sa moćima drugog srpskog arhiepiskopa Svetog Arsenija. Ko bi u to povjerovao sem neuki i prosti narod da se takva srpska svetinja ostavlja Kučima koji s njim nijesu imali nikakve veze, niti su čujali za tog sveca. Kivot je iz Kuča odnešen u Banjane 1885. Godine i smješten u manastir Kosjerevo, iz kojeg je zbog praznovjerja ondašnjeg naroda koji je vjerovao da se kivotom mogu riješiti problemi izazvani sušnom godinom u Bjelopavlićima, donešen u Ždrebaonik. Svaki bogoslov zna da se moći svetitelja ne nose van crkve u kojoj se čuvaju, niti se ostavljaju po narodu.

Na koncu podsjetiću da je i Sveti Vasilije Ostroški u srpskoj crkvi prihvaćen kao srpski svetitelj tek prije petnastak godina, nakon što im nije uspjelo da rekultuvizuju Ostroški manastir sa srpskim svetiteljima. Ta neuspjela namjera im je oslikana na pročelju konaka u Gornjem manastiru dominantnim likovima Svetog Save i kneza Lazara, i periferno Svetog Vasilija. Jasno i bjelodano svjedoči političke namjere naručioca uperene protiv Crnogoraca, crnogorskih svetinja i Crne Gore.

U Boga se velikoga nadam da će se vlasti dozvati pameti i posredovati da se crnogorsko crkveno pitanje riješi na pravedan način, za spas pravoslavlja, naroda i zemlje od srpskih velikonacionalista i njihovih parareligioznih eksperimenata.

Mitropolit Mihailo