S.Jovanović:Ovo nije posao za usijane glave, već za temeljite ljude

Počastvovan sam što se mogu obratiti ovom skupu na dan Svetoga Ivana Pravednoga Crnojevića uz sjetu što se na njemu otvara najbolnije pitanje novije istorije Crne Gore. Sjetu što imamo potrebu da se još uvijek bavimo njime, sa malim izgledima da ga riješimo u doglednoj budućnosti . Crna Gora je 21. Maja 2006. godine obnovila svoju državnost bez pune svijesti o značaju diskontinuiteta sa pravnim posljedicama koje su proizvele besramne odluke isto takve skupštine 1918.godine, farsično nazvane Velikom narodnom. Nikada Crna Gora nije svoju slobodu darivala nikome na bojnom polju, sa neprijateljem ispred sebe. Bez zla domaćega, svi ataci beogradskih režima ostali bi samo pokušaji kakvih je bilo nemalo u crnogorskoj istoriji. Ni onda ni danas za mene nije problematično ponašanje Beograda. Beograd ne može biti odgovoran u onoj mjeri u kojoj je odgovorno zlo domaće.

Neću vas gnjaviti istorijskim činjenicama, pretpostavljam da ih svi dobro znate. One su poznate čak i onima koji obmanama žele zatrijeti svako istorijsko sjećanje crnogorskog naroda i njegovu težnju da živi u sopstvenoj slobodnoj državi. Ona sada nije slobodna i neće biti slobodna dok se ne otarasi bagaža koji joj je stavljen na leđa. Danas sve više i više uviđamo da se taj bagaž ne smanjuje nego se, zbog našeg ćutanja i trpljenja, na naš leđa natovaruje svaki danom nova količina drzništva. Budemo li dalje ćutali i trpjeli nećemo imati pravo da tražimo krivca niđe drugo do u sebi samima. Zato, u pamet se Crnogorci. Ovo nijesu vremena u kojoj je nužna tradicionalna crnogorska hrabrost, mada ni to nije na odmet. Ovo je vrijeme u kojem nam je potrebna pamet, obrazovanost, upornost i strpljenje. Mržnja i netrepjeljivost ne donosi ništa i loš su saveznik.

Ovo nije posao za usijane glave. Ovo je posao za temeljite ljude, za crnogorsku intelektualnu svijest kojoj je krajnje vrijeme da se probudi. Treba koristiti sve instrumente koje imamo na raspolaganju uz konstantni pritisak na vlasti Crne Gore putem ovo malo medija koje imaju Crnogorci u Crnoj Gori, peticijama, ovakvim skupovima. Osnivajmo organizacije preko kojih možemo udruženim glasovima obavještavati međunarodnu javnost o ponižavajućem položaju Crnogoraca u sopstvenoj državi, o nemogućnosti da Crnogorci - vjernici posjećuju i vrše vjerske obrede u objektima koje su im đedovi podizali. Nemojte dozvoliti da vikom i parolama ispraznite svoj bijes, a onda odete kući i nastavite sa svakodnevicom. I tako do sljedeće prilike. U Crnoj Gori postoje medijske kuće, nevladine organizacije, koje su vrlo umješno iskoristile evropsku osjetljivost na ljudska prava, prečesto i simulirajući svoju ugroženost zarad lične koristi. Mi, Crnogorci, nemamo potrebe da simuliramo. Samo treba da izađemo pred svjetsku javnost sa činjenicama o nepravdi svjetskih razmjera, o narodu koji je vjekovima čuvao slobodu koja je brutalnom silom prema Crnoj Gori, Crnogorcima i pravnim nasiljem bačena pod noge od strane tzv. bratskog naroda. Naši motivi nijesu materijalna korist već elementarno pravo da u državi koja je opstala zahvaljujući crnogorskoj nacionalnoj svijesti ne budemo građani drugog reda. Načelo zabrane diskriminacije je temelj na kojem počivaju ljudska prava i slobode. Da bi država jemčila neko ljudsko pravo ili slobodu, nekad neće biti dovoljno da se samo uzdržava od miješanja u to pravo, nego je neophodno da stvori uslove za uživanje tog prava. U protivnom krše se prava zajamčena Ustavom Republike Crne Gore, član 8. O zabrani diskriminacije i Zakonom o zabrani diskriminacije od 30. Jula 2010. godine, član 2.

Crna Gora je u pregovorima sa EU o pristupanju Crne Gore toj asocijaciji kroz koje se preispituje rad mnogih državnih institucija, njihovo djelovanje ili ne i ponašanje u odnosu sa domaće zakonodavstvo i međunarodno preuzete obaveze. Naša je dužnost da zahtjevamo preispitivanje odluka na osnovu kojih su sakralni objekti u Crnoj Gori trenutno u posjedu SPC, na osnovu koje dokumentacije ili eventualnih sudskih odluka su upisivani u zemljišne knjige kao imovina SPC, ako jesu upisivani. Svako nezakonito i protivpravno postupanje povlači i pitanje odgovornosti. Postoje institucije u Evropskoj uniji kojima je jedini zadatak da se bave ljudskim pravima. Moramo koristiti sve mogućnosti, uključujući i sudske istance za zaštitu ljudskih prava, poput suda u Strazburu, američke organizacije za zaštiti ljudskih prava, kongresmene američkog Kongresa, i slično. Tvrdnje da su se uspostavljanjem nezavisne države Crne Gore 2006. godine, odlukama Parlamenta kojima je zakonski potvrđena, donošenjem Ustava, anulirale odluke Podgoričke skupštine je smiješna i obično je kukavičje jaje. Podgorička skupština je proizvela niz pravnih i materijalnih odluka sa dalekosežnim posljedicama, koje su ogromnoj mjeri odredile karakter mnogih institucija i događaja u periodu od kraja 1918. godine pa sve do danas. Najbolnija posljedica Podgoričke skupštine jeste osnivanje oktroisane SPC dekretom Aleksandra Karađorđevića o “Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”, donešen 17. juna 1920. godine i objavljen u “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve, od 14. jula 1920. godine, ukidanje autokefalne CPC suprotno njenom Ustavu i preuzimanje objekata CPC od strane oktroisane SPC, uključujući i sakralne objekte koje su par exellance objekti od državotvornog značaja za crnogorski narod. Svi znamo o kojim je objektima riječ, u njima se stvarala crnogorska državnost u vremenima kad je Crna Gora u ličnosti vladika CPC objedinjavala i svjetovnu i duhovnu vlast.

Svima treba da bude jasno da se nijedna međunarodna institucija neće baviti crkvenim poslovima i da se neće mješati u crkvenu nadležnost. Savremeni svijet se odavno proglasio nenadležnim u sakralnim pitanjima tako da se problem CPC i uzurpacije objekata od strane SPC mora voditi na terenu materijalnog prava i protivuzakonitom preuzimanju objekata CPC, kao posljedice brutalne sile i okupacije Crne Gore od strane srpskih oružanih snaga. Odluke Podgoričke skupštine ne mogu proizvesti nijedno pravno valjano dejstvo, one su produkt izroda crnogorskog naroda, postavljenih namještenika Karađorđevića, pa se bez zazora može smatrati da je Crna Gora bila bez legalno izabranih vlasti i pod upravom vojnih vlasti države Srbije. Uostalom, postoji u izvještaju američkog izaslanika iz tog perioda, Šermana Majlsa, o kojem sam pisao u radu Anglo - američka uloga u »crnogorskom pitanju«, rečenica koja to nedvosmisleno potvrđuje, a koja glasi: “Zemlja je sada nominalno pod vlašću "ministra delegata" iz Beograda, koji je rođeni Crnogorac, ali koji je obrazovan i koji je živio čitav svoj život u Srbiji .... Tu je i na Cetinju generalmajor iz Srbije, koji mi je nagovijestio da je on ... stvarni guverner Crne Gore". U takvim uslovima, u uslovima vojne okupacije, sveopšteg straha za sopstveni život, život i egzistenciju svoje porodice, nijedan akt ne može proizveti pravnu valjanost.

Treba imati svijest da mi ne možemo dovoditi u pitanje postojanje SPC u Crnoj Gori. Nažalost, za pretpostaviti je da ćemo i nadalje imati instituciju u Crnoj Gori koju ću, bez imalo zazora, nazvati najvećim i najozbiljnijim neprijateljem crnogorske nacije i države Crne Gore kao izraza istorijskih težnji crnogorskog naroda za sopstvenom, nezavisnom državom. Ono što je nama činiti jeste da ta hidra, koja je svojim kracima uklještila Crnu Goru, izađe iz objekata koji su bili vlasništvo CPC i koji su trajni spomenici naše državnosti i našeg trajanja. Za mene, dok god budu pripadnici strane organizacije u crnogorskim državotvornim objektima, Crna Gora će biti okupirana država. Neću se baviti ličnostima eparhija SPC u Crnoj Gori. Oni su vrlo svjesno odabrane ličnosti za poslove koje obavljaju po Crnoj Gori. Očigledno je da SPC iz Beograda ima ogromno iskustvo u destruktivnim djelatnostima i , samim tim, iskustvo da odabere pogodne ličnosti za to. Za nadati se je da će se povratkom tradicionalnih sakralnih objekata, naročito onih sa oreolom državotvornosti, u ruke države Crne Gore smanjiti moć destruktivne, političke organizacije SPC u Crnoj Gori i da će jedan od važnih konstituenata crnogorskog identiteta donijeti jednu sasvim drugačiju svijest. Svijest utemeljenu u onome što jesmo i ko smo bili kroz čitavu svoju istoriju.

Na kraju, želim da se zahvalim svima onima koji su spremni da istraju na rješavanju pitanja mjesta i uloge CPC u Crnoj Gori, onima koji imaju svijest o važnosti tog pitanja za budućnost Crne Gore, njenu slobodu. Takođe se zahvaljujem organizatorima skupa, svim prisutnima koji su imali strpljenja da saslušaju naše poruke. Vjerujmo u sebe, u svoju istinu i u pravdu. Laži su kao grudva snijega. Dok se kotrlja postaje sve veća. Kad je sunce ogrije ona se pretvori u ništa.

Sve vas najtoplije pozdravljam!

Slobodan Jovanović