M.Perović: Otvaranje sakralnih objekata za sve ,bez obzira na nacionalno i religijsko opredjeljenje

Milenko A. Perović

OTVARANJE SAKRALNIH OBJEKATA ZA SVE, BEZ OBZIRA NA NACIONALNO I RELIGIJSKO

OPREDJELJENJE

Odnos države crnogorske prema rješavanju religijskog pitanja – posebno pitanju statusa i pozicije dvije pravoslavne crkve u Crnoj Gori - ako se posmatra u horizontu koji prevazilazi dnevnu političku pragmatiku, nije moguće razumjeti ni prihvatiti ni opravdati. Ako odbijemo da nam u tim stvarima pažnju okupiraju dosjetke o imperativima real-politike, teze o dogovorima i dilovima, političkim taktikama ili skrivenim pozadinama, onda preostaje slika koja snaži ośećaj nelagode. Slika – nažalost - pokazuje kalkuliranje, oportunizam i nezainteresovanost, ali i nerazumijevanje do koje mjere sudbina same Crne Gore kao političke zajednice zavisi od mudrog i pravednog rješenja pozicije pravoslavnih crkava u društvu i slobodnog pristupa svima u sakralne objekte. Ni u jednom trenutku ne treba smetnuti s uma da je povijesno pravoslavno sakralno graditeljstvo u najvećom mjeri djelo crnogorskog naroda i crnogorske države, crnogorskih bratstava i plemena!

No, preispitajmo još jednom iz temelja ono što je najjednostavnije i najvidljivije.

Prosuđujemo najprije da je sadašnja vladajuća politička elita preuzela vođstvo u independističkom pokretu i svojim političkim autoritetom, umijećem, odlučnošću i organizacijskim sposobnostima donijela državnu samostalnost Crnoj Gori. Vjerujemo da je u tom epohalno važnom poslu vodilo uvjerenje koga se i danas drži, a valjda će i ubuduće. Zaključila je da sud vremena više nije mogla izdržati državna zajednica sa Srbijom. Isti sud vremena nametnuo joj je jednostavnost stava da za Crnu Goru nije bilo dobro ni ono što je prethodilo toj zajednici. Za nju nije bila dobra ni dvočlana zajednica ni „jugoslovenska“ federacija koju – kako se to govorilo eufemističkim prikrivanjem jednog agresivnog lokalnog imperijalizma - treba da čine oni koji to hoće! Sud vremena po regresivnoj logičkoj metodi zakonomjerno je nalagao zaključak da bi ponajmanje smisla i opravdanja imalo ponavljanje najveće državne suicidne katastrofe u crnogorskoj povijesti - „prisajedinjenje“ Crne Gore Srbiji. Pred nemilosrdnošću toga suda pala je čak i mogućnost obnove Kraljevine Crne Gore, iako je Kraljevina bila državno-politički i državno-pravni krešendo dvjestogodišnjeg mudrog i hrabrog kormilarenja Petrovića državom crnogorskom. Šta je poslije toga krešenda preživjelo kao najvitalnija politička ideja u Crnoj Gori? Preživjela je independistička ideja u svom republikanskom obliku. Ta je ideja pobijedila na referendumu o državnoj samostalnosti Crne Gore.

Rojalistička ideja s dinastijom Petrovića povijesno je arhivirana 1918. godine. AVNOJ je odbacio svaku buduću rojalističku ideju. Crna Gora je prihvatila i u više navrata potvrdila to odbacivanje. No, politička elita Crne Gore vremenom je shvatila veličinu povijesnih zasluga dinastije Petrovića za nastanak moderne države crnogorske. Shvatila je i veličinu crnogorskoga ogrešenja o svoju potonju dinastiju. Ogrješenje se nije moglo ispraviti stvaranjem uslova za obnovu monarhističkog oblika vlasti, ali jeste simboličkim činom rehabilitacije. Tako smo postali savremenici provođenja ideje da se na „mala vrata“ provede velika rehabilitacija Petrovića. Ne čini se to kako priliči i sa stilom. No bolje je i tako no nikako! In genere, vladajuća politička elita današnje Crne Gore za izuzetno kratko vrijeme prešla je ogromni razvojni put. Od svoga početnog kolaboraturnog oblika dospjela je u političkom razvoju do epohalno važne spoznaje da se istinska i valjana politička budućnost za Crnu Goru može obezbijediti samo prihvatanjem independističke republikanske ideje u središte vlastitog političkog programa i izbora. Uz velike političke i svake druge rizike ta je politička elita uspjela materijalizirati tu ideju. Kakva je vrijednost te ideje i njezinog ostvarenja pokazuje činjenica da je Crna Gora dospjela pred vrata onoga što čini središte političke, ekonomske i kulturne ekumene današnjeg svijeta.

Pravoslavlje je u Crnoj Gori 1920. godine na nasilan način promijenilo institucionalnog nosioca. Do danas taj nosilac neumorno falsificira sve što ima ikakve veze s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću Crne Gore i Crnogoraca! Dva puta je u potonjih devedeset godina učinjen pokušaj da se ispravi duboka povijesna nepravda prema autokefalnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Prvi put je 1945. godine u Nikšiću pravoslavno svještenstvo deklarisalo stav o potrebi obnove autokefalne crkve. Neko je u začetku onemogućio tu ideju. Neko je učinio da laička i stručna javnost Crne Gore do danas uglavnom i ne zna da se ona ikad dogodila! Drugi put pokušaj je bio relativno uspješan i devedesetih godina je obnovljena autokefalna Crnogorska crkva. Zašto „relativno uspješan“? Zato što pravog uspjeha i pravog ispravljanja povijesne nepravde ne može biti bez jasnoga i istinitog odnosa države crnogorske prema pitanju ko je u duhovnom, povijesnom i pravnom smislu sukcesor nasilno ukinute stare Crnogorske crkve!

Država crnogorska faktički kao sukcesora priznaje Srpsku pravoslavnu crkvu. Država crnogorska prešutno je drži kao da je to ista ona institucija koja je sebe ugradila u crnogorsko povijesno, državno i duhovno vijekovno bitisanje, a ne institucija koja negira svaki element toga bitisanja. Država crnogorska prešutno prelazi preko činjenice da je SPC ona institucija koja je svim silama radila da nestane autokefalna Crnogorska crkva, koja je preotela sve ogromne zasluge Crnogorske crkve za postojanje Crne Gore kao takve i koja na sve načine pokušava zatrijeti svako pamćenje na staru Crnogorsku crkvu. Država crnogorska tretira SPC kao instituciju iznad svoga pravnog sistema. Država crnogorska pušta SPC da bude država u državi. Država crnogorska tako sebi samoj ukida suverenitet na cijeloj svojoj teritoriji. Vladajuća politička elita Crne Gore, dakle, u tom pitanju nije odmakla od svoga kolaboraturnog oblika iz devedesetih godina prošloga vijeka. Nije sama stekla ni u crnogorskom društvu podstakla spoznaju – beskrajno važnu za političku, duhovnu i kulturnu budućnost Crne Gore – da bez postavljanja Crnogorske crkve na onu poziciju koju je tradicionalno imala u crnogorskom društvu ta budućnost ne samo da nije obezbijeđena, nego nije ni izvjesna.

Vladajuća politička elita Crne Gore mora smoći snage i prevazići paradoksiju vlastitog odnosa prema konstitucijskim temeljima države. Ne može se na duže vrijeme država istovremeno jačati u svojoj političkoj samobitnosti i slabiti nelegalnom, nelegitimnom i nepravednom podržavanju one političko-religijske strukture kojoj je baš ta samobitnost – nepodnošljiva! Razrješenje te paradoksije ne bi značilo sporenje prava na postojanje Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. No, moralo bi značiti osporavanje njenog prava na uzurpaciju i prisvajanje sakralnih objekata koji su u Crnoj Gori postojali i prije nego što je ona 1920. godine nastala kao Srpska pravoslavna crkva. Teški je cinizam da danas predstavnici SPC ne dopuštaju svještenstvu i vjernicima Crnogorske crkve pristup crnogorskim pravoslavnim sakralnim objektima. Država Crna Gora je indiferentna ili čak sekundira u tom nedopuštanju, jer ne omogućava Crnogorskoj crkvi obavljanje službe u crkvama u kojima je vijekovima služila. Time se u visokom stepenu pokazuje suodgovornom za masovno kršenje ljudskih prava, u prvom redu prava slobodnog ispovijedanja vjere.

Nedvojbeno je jasno da drzava mora arbitrirati isto onako kako je arbitrirala i pomogla da Crkve iz Crnogorskog drzavnog vlasnistva predju u vlasnistvo druge drzave i Crkve se sada otvore za obadvije Pravoslavne crkve .