Besjede pod otvorenim nebom o crnogorskoj duhovnosti i kulturnom nasljeđu

Crnogorska pravoslavna crkva organizuje seriju Besjeda pod otvorenim nebom, na kojima će biti riječi o crnogorskoj duhovnosti i kulturnom nasljedju.

Na prvoj besjedi 18. juna u 19 časova na temu Biblijske refleksije ljetopisa sveštenika dukljanskog, govoriće Lav Lajović, koordinator Hrišćanskog pokreta Crne Gore i autor knjiga Metanoja, Sloboda iznad svega i Jeres kosovskog mita.

Besjede će biti održavane u Parku na Kruševcu, u amfiteatru ispred Centra savremene umjetnosti.

Uz poruku Mitropolita Mihaila Vratimo se sebi i bogu, poziv zainteresovanima da prisustvuju događajima.

U prilog ovoj najavi objavljujemo esej Lava Lajovića Jevanđeoske refleksije „Ljetopisa Popa Dukljanina“, objavljen u Pobjedi.

Jevanđeoske refleksije „Ljetopisa Popa Dukljanina“; Nema mjesta za mržnju i podjele

Piše Lav Lajović

O „ Ljetopisu Popa Dukljanina“ mnogo je napisano, ali i dalje postoji mnogo oprečnih stavova i prostora za analize. Dokument zaokuplja pažnju stručnjaka već osam i po vjekova, a od izuzetnog je značaja za Crnu Goru, za njenu istoriju, identitet, kulturu i dr…

Srednjovjekovna hronika slovenskih vladara na teritoriji današnje Crne Gore, ne samo što je prvo istoriografsko i književno djelo na ovim prostorima, već ima i nemjerljiv vjerski značaj.

Biblijski značaj

Mnogi autora pisali su o Ljetopisu ali se biblijski značaj, potpuno neopravdano, zapostavlja, previđa, pa čak od nekih i negira. Ne mislim da je Ljetopis samo knjiga o vjeri, on je i knjiga o narodima, crkvi i životu. Samo sam kod Banaševića, Jovovića i još nekih istraživača naišao na prepoznavanje jevanđeoskih refleksija i nesporne paralele sa Svetim pismom. Mnogima teologija nije bila uža stručna specijalnost. Za naučnike i ima opravdanja, ali intrigira kako to da teolozi Srpske pravoslavne crkve nijesu priznali značaj ovom najstarijem djelu naše duhovnosti, iako je poznato da je u njemu sadržano Žitije prvog slovenskog svetitelja (Sv. Vladimir) sa ovih prostora, čiji se kult proširio daleko van granica ondašnje Duklje i Raške.

U ovom kratkom eseju ukazaću samo na neke osnovne elemente koji nesumnjivo govore o Ljetopisu kao svojevrsnoj poslanici hrišćanima onog vremena a koja i te kako, vidjećemo, može biti za pouku i izgradnju iskrenim hrišćanima ovog vremena. Posebno zbog toga što je Ljetopis pisan u sličnoj epohi, kada se Dukljanska crkva borila za autokefalnost a narod za slobodu i nezavisnost, ali na jedan istinski hrišćanski način, što čini ovo djelo grandioznim za duhovnu vertikalu i povijesno-eshatološku sudbinu Crne Gore.

Istinito predanje

Prvo, stavljajući na stranu mnoštvo oprečnih studija i hipoteza o identitetu autoru Ljetopisa, jedno je nesporno: da je pisac teološki obrazovan i visoko pozicioniran i uticajan sveštenik iz Bara. Njegov identitet je, po uzoru na slične staropisamske ljetopise, sakriven, zapravo time se želi reći da je njegovo ime irelevantno u odnosu na djelo i njegov sadržaj, što takođe govori o jednom ispravnom biblijskom stavu božjeg sluge koji ponizno stavlja jevanđelje ispred sebe, jer traži slavu za Boga, a on ostaje u drugom planu.

Drugo, što je još važnije, da bi se shvatio vjerski značaj djela, ne samo da je on svešteno lice već se i obraća „braći u Hristu“ i drugim sveštenicima (naravno i još nekim drugim strukturama), a kao potvrdu vjerodostojnosti djela (koje je u originalu nazvao Kraljevstvo Slovena) poziva se na istinito predanje crkveniih otaca od kojih je to čuo ili pročitao. Znači da i po onom ko piše i kome se piše, a posebno što se piše ovo djelo ima religiozni karakter.

Treće, ovo djelo formom, stilom pisanja i sadržinom veoma sliči svetopisamskim knjigama o postanku izraelskog naroda i čuvenim Ljetopisima kraljeva izraelovih i Judinih, kad kaže: „Svetolik primivšikraljevstvo, slijedio je stope svoga oca, i išao je putem Božjih zapovijesti“. To je najvažniji, za mene impresivan, hroničarski pristup duhovnoj istoriji jednog naroda, tj. kraljevstva, koja se otkriva kroz opise pojedinih sudbina kraljeva pomazanika božjih i njihovog odnosa sa Bogom sa svrhom da se upoznavanjem te istorije onaj koji čita ispuni tim duhom svojih predaka koji primiše Hrista, tačnije da bi se kroz nas danas ostvario Sveti Duh koji je tvorio i tvori sve i koji nas uči i svjedoči za Hrista.

Istorijsko pamćenje

Sve što neki istoričari zamjeraju ovom djelu, (vjerovatno opravdano) neke datume, loše prevedena imena vladara, redosljed u rodoslovu, gubi na značaju i pada u drugi plan pred jednom duhovnom stvarnošću koja onako cjelovita biva otkrivena hroničaru. Istinska povijest npr. jevrejskog naroda (na sličan način) opisana u Starom zavjetu, kao velika duhovna stvarnost, nije empirijska datost, čisti faktografski materijal za istraživanje. U takvom faktografskom vidu istinska istorija čovjeka ne postoji i ne može se spoznati.

Povijest se spoznaje samo kroz istorijsko pamćenje hroničara, kao neke duhovne aktivnosti u mitovima i simbolima, koja se pokazuje u nutrini, produhovljeno i preobraženo. Jedino u tom procesu produhovljenja i preobraženja, u istorijskom pamćenju jednog duhovnika kao što je Pop Dukljanin, postaje jasnija unutarnja veza, duša i smisao povijesti. Mi ne možemo doumiti nijednu od velikih povijesnih epoha, bile to epohe nastanka naše nacije, procvata srednjovjekovne kulture na ovim prostorima, rađanja ranog kršćanstva i crkve, drukčije nego preko istorijskog pamćenja, u čijem otkrivanju upoznajemo svoju duhovnu prošlost i kulturu i svoju domovinu.

Ljetopis nije naučni rad iz istorije, niti beletristika, kako bi neki htjeli da je profanišu, već jedna duhovna istorija našeg naroda u kojoj je sam Hrist akter istorije, koji okreće srca kraljeva, jer on i jeste kralj kraljeva i gospodar nad gospodarima, od koga sve počinje i sa kojim će se i završiti istorija čovječanstva u eshatonu. Ljetopis nam govori da je hrišćanstvo jedini smisao istorije crnogorskog naroda, koja ima svoj početak ali koja ima svoj tok i koja će se u tom smislu i završiti. Jer, ako nema tog toka i kraja istorije, onda ništa nema ni smisla u našem trajanju. Čitava istorija je onda besmisleno dešavanje ili ponavljanje nekih događaja.

Ljetopis je svjedok o veličanstvenim pobjedama vječnosti nad vremenom i raspadljivošću. On svjedoči o pobjedi neraspadljivoga. Stoga je prava filozofija ove hronologije kraljeva Duklje jedna dublja filozofija pobjede Puta, Istine i Života nad smrću, približavanje čovjeka drugoj, beskrajno široj, bogatijoj stvarnosti, nego što je stvarnost neposredne empirije u koju smo bačeni. Povijesni mitovi o Tihomilu, o Kosari i Vladimiru, o Svetopeleku i drugima, opisani u , imaju duboko duhovno značenje u procesu prisjećanja iz narodnog predanja, koje pomaže da se u dubini vlastitoga duha prisjetimo nekoga unutarnjeg sloja povezanog s dubinom vremena. Da bi znali odakle smo došli, gdje smo sada i kuda idemo.

Pojam hrišćanin

I na kraju, ono što je najdivnije u Ljetopisu jeste sam pojam hrišćanin, koji Ljetopis divno upotrebljava: „Ali hrišćani vidjevši da im predstoji velika nevolja i proganjanje, počeše da se okupljaju po planinskim vrhovima i da podižu čvršća naselja, utvrđenja i zgrade, kako su đe mogli, da bi tako izmakli iz njegovih ruku, dok ih Bog ne posjeti i spase ih. “ Nama je potrebno, kao što kaže Kjerkegor, da danas redefinišemo iznova, tj. resetujemo taj pojam hrišćanin i očistimo ga od kasnijih naslaga koje je donijela svetosavska dogmatika. Mi taj pojam najjasnije možemo razumjeti tamo na samom izvorištu, kada je hrišćanstvo došlo na ove naše prostore. Ljetopis govori o vremenu prije velike šizme (1054. g.), kada je Crkva Hristova bila jedno, a naziv hrišćanin imao univerzalno značenje, bez ikakvih etničkih i denominacijskih prerogativa.

Sve je od početka do kraja u ovoj poslanici jedna pomirljiva i hristocentrična poruka ratobornoj omladini: „ koji uživaju ne samo u slušanju ili čitanju o ratovima, već u samom ratovanju, kako je to već običaj kod mladih“. Pričom o Duvanjskom saboru (bila ona istinita ili ne), na kojem su sloveni prihvatili hrišćanstvo od Konstantina (Ćirila) na svojem jeziku (što je impresivno) i na kojem je „na saboru svega naroda“ sva ondašnja zemlja podijeljena na četiri dijela, na Duklju, Hrvatsku, Bosnu i Rašku, potpuno bratski, sporazumno i u miru. Zar nije to ona ista biblijska slika o podjeli Svete zemlje među 12 plemena Izraelovih, neposredno po ulasku u Obećanu zemlju.

Mjesta za sve

To je pravi nauk „ratobornoj gospodi i omladini“ i tada, a još više danas. Da je sva zemlja gospodnja, da ima mjesta za svakog, da živimo u slozi kao braća, a ne da se međusobno dijelimo, istrebljujemo i to navodno sve zbog vjere pređedovske. Naravno, Pop Dukljanin ne misli jedino na Slovene (ne samo na „Kraljevstvo Slovena“), već na hrišćane tog vremena i prostora uopšte, a oni nijesu samo Sloveni, već i Iliri, Grci i Romani…

Nema mjesta za mržnju i podjele u Ljetopisu, već preovladava jedan duh uzvišeno lijepe mješavine katoličko-pravoslavnog, sa ranim ekumenizmom u vremenu kad se nije još ni prepoznavao kodeks hrišćanske jedinstvenosti, ali se njime spontano živjelo. Kada se autor zalaže za autokefalnost tadašnje dukljanske crkve, tj. Nadbiskupije u Baru u odnosu na Dubrovačku nadbiskupiju, to se čini u jednom ispravnom duhu, bez ostrašćenosti i raskolničkog duha. Zar Sveto pismo ne kaže „ako ko vladičanstva želi dobru stvar želi“. Ambicioznost u duhovnim stvarima je ispravna stvar i stav. To čini i ovaj prezviter iz Duklje kada nesumnjivo traži mitropoliju za Duklju. On Ljetopisom koji prevodi na latinski, da bi se poslao u Rim i u dijasporu, pokazuje da Dukljanska crkva ima svoju zrelost i da njena kraljevska loza ima to pomazanje da bi mogla zadobiti, tačnije povratiti svoju autekefalnost, a da time neće urušiti jedinstvo i sabornost Hristove crkve.

Hronologija nastanka Kraljevstva Slovena

Kroz hronologiju nastanka Kraljevstva Slovena, kroz niz događaja i ljudi, uočava se nešto što se izdiže iz vremena u vječnost, kao što se vidi u predivnoj naraciji o Svetom Vladimiru, knezu dukljanskom. Ti proboji duha i vječnosti u vrijeme, kroz razne duhovne podvige za svoj narod, pojedinih vladara i njihovih odanih vitezova, Ljetopis donosi svijest o duhovnoj sudbini za sve kasnije velike epohe, da bi ih takvim danas spoznali.