Vojo Rašović bio je je predodređen da život proživi ljudski

U Ime Uprave za dijasporu Ministarstva vanjskih poslova od Vojislava se oprostio Zoran Đukanović.

Želim da, u ime Uprave za dijasporu i Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija, izrazim duboko saučešće, i sa par riječi se oprostim od Vojislava Voja Rašovića, čovjeka koji je sav svoj život i radni vijek posvetio dobru svoje otadžbine Crne Gore i crnogorskih iseljenika u dalekoj Kanadi.

Vojo Rašović je i svojim porijeklom i rođenjem u Kučima 1937. godine, u nacionalno mješovitoj i junačkoj Fundini, na neki način bio predodređen da svoj život proživi ljudski, hrabro, patriotski, jer je i upijao ono najbolje iz Primjera čojstva i junaštva uvijek aktuelnog saplemenika i vojvode Marka Miljanova, a i iz života za ideale prerano počivših roditelja u veličanstvenoj narodnooslobodilačkoj borbi.

Obrevši se 1957. godine u Kanadi, sa Crnom Gorom u srcu, počinje novi život i sasvim se predaje svojoj novoj domovini, pa kao i hiljade imigranata, ne štedeći sebe, radi na industrijalizaciji i preporodu ove sjevernoameričke države, koja danas, zahvaljujući ljudima poput Voja, predstavlja primjer modernog života i visokog standarda. On je i hroničar tadašnje Kanade koja u njegovim pripovijestima sublimira novi dom mnogih porodica iz cijelog svijeta, ali i sa naših, zapadnobalkanskih prostora.

Nakon deceniju dugog angažovanja po raznim radilištima sa mnogim zemljacima, Vojo Rašović počinje sa aktivnostima okupljanja dijaspore iz tadašnje SFRJ, tako da 1969. godine postaje i predsjednik jugoslovenskog društva u Kanadi.

Jedan je od osnivača Crnogorskog udruženja „Crna Gora“ iz Toronta koje je osnovano 1971. godine. Nakon katastrofalnog zemljotresa koji je pogodio Crnu Goru 1979. godine i odnio više od 100 ljudskih života, sa malom grupom ljudi počinje intenzivni rad na humanitarnoj pomoći za Crnu Goru. Zbog svog izuzetnog doprinosa ublažavanju posljedica ove prirodne katastrofe od ondašnje jugoslovenske vlade, na prijedlog crnogorskog rukovodstva, odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem. Organizovao je i prikupljanja pomoći za nastradale u nesreći na Bioču, januara 2006. godine. Dva puta je dobio „Časno priznanje“ Ministarstva za kulturu provincije Ontario u Kanadi. Dobitnik je plakete Skupštine Matice iseljenika Crne Gore 1983. godine. Bio je Potporni član kanadskog PEN centra. Sponzor je značajnih izdanja iz oblasti crnogorske istorije, kulture i jezika. Angažovan je gotovo u svim projektima koji se tiču dobrobiti Crne Gore i njenih gradjana.

Vojo je cio svoj život posvetio Crnoj Gori, ljubav prema krševitoj Fundini bila je jača od ljubavi prama lijepim ontarijskim pejzažima. Kako to obično dođe sa godinama, što je duže bio van svoje domovine, ljubav je bila veća. Bio je prava riznica podataka o našim iseljenicima, organizovao sastanke, okupljao zemljake...

Nije bilo srećnijeg čovjeka od njega kad je Crna Gora povratila svoju nezavisnost 2006. godine, nakon čega sve češće posjećuje svoju domovinu i svoj zavičaj. Više puta je posjetio i preteču Uprave za dijasporu, Centar za iseljenike, kao i PEN centar, Maticu crnogorsku i ostale institucije koje su i danas simbol nezavisnosti i suverenosti naše države. Pisao je često i uporno na mnogim forumima, kao što je MONTENET, Pobjeda, Portal Analitika, Cafe del Montenegro, veb portal Crnogorske etničke zajednice Australije... Kao jedan od rijetkih, uvijek se potpisivao svojim imenom i prezimenom. Bio je čest gost i naših diplomatsko-konzularnih predstavništava u Njujorku i Vašingtonu, napisao i prvu Monografiju o Crnogorcima u Kanadi, bio vrijedan Predsjednik Crnogorskog Kulturnog Društva i njegov vjeran član. Nalazio je vremena za crnogorske vojnike u kanadskoj bazi Borden kao i crnogorske studente na Univerzitetu u Torontu, komunicirao sa našim iseljenicima širom svijeta. Učestvovao je u pripremama prvog i drugog Kongresa iseljenika. Bio je domaćin mnogim crnogorskim kulturnim radnicima i javnim ličnostima... Na njegovoj kući su se vijorile crnogorska i kanadska zastava... Znao je da poduči iseljenike o životu u Kanadi, o životnim iskušenjima. Poznat i kao vrstan govornik, iznosio je svoja iskustva. Lijepo ga je bilo slušati.

Kao što vidimo, Vojo je bio osoba bez koje je bilo nemoguće zamisliti iseljeništvo, pogotovo postreferendumske Crne Gore. Uprava za dijasporu njegovim nestankom gubi istaknutog pregaoca koji je suptilno osjećao iseljeničke damare, razapete između želje za boljim životom i vječite čežnje za rodnim krajem i konačnim povratkom. Za njim danas žale sva crnogorska iseljenička udruženja širom svijeta sa kojima je prijateljski sarađivao. Jer, bio je primjer neiscrpne energije usredsredjene na jednu malu tačku na globusu, pomeđu planina i mora, viševjekovnih borbi za slobodu i rumenih zora.

Neka je vječna slava i hvala poštovanom Voju Rašoviću, a njegovoj porodici, kao i cijeloj Crnoj Gori, na čast što su iznjedrili i imali takvog člana, neimara, humanistu i patriotu“, rekao je Đukanović.

Kao ambasador Crne Gore u Vašingtonu Miodrag Vlahović često se susretao sa Vojislavom Rašovićem. Sjeća ga se kao plemenitog, časnog čovjeka i velikog patriote, koji je sa oduševljenjem prelazio dug put od Kanade do Vašingtona, ili Njujorka da bi sa svojim sunarodnicima proslavio Dan nezavisnosti ili Dan državnosti Crne Gore. Za sve dobro koje je učinio zaslužio je priznanje svjetovnih vlasti Crne Gore i Miodrag Vlahović očekuje da bude donešena takva odluka.

Na listi istaknutih crnogorskih patriota prošlog i ovog vijeka vidno mjesto zauzima istaknuti rodoljub, Vojislav Rašović, jedan od prvaka našeg iseljeništva na američkom kontinentu, rekao je Mitropolit Mihailo:

“Rodjen je 5. 9. 1937.godine u Fundini u kojoj se zbila velika istorijska pobjeda crnogorskog oružja i Veljem ratu 1876-78. godine.

Sa 19 godina odlazi u inostranstvo. Već 1969. Godine postaje preśednik Jugoslovenskog društva u Kanadi. Moje poznanstvo sa njim datira od 1981. godine. Za svoju plemenitu patriotsku misiju već od 1979. godine dobija najviša priznaja i odlikovanja Jugoslavije, Kanade, Crne Gore, upisujući sebe u listu zaslužnih lidera koji su predanom misijom gradili mostove među ljudima, narodima i kulturama.U mnogim projektima isticao se ulogom sponzora, dobrotvora i donatora Crnogorske crkve, istorije, kulture i jezika. Njegova plemenita misija bila je okrenuta Crnoj Gori, Cetinju, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i Crnogorcima. Ali i svim ljudima sa željom da žive i stvaraju u miru i dobru. Posebna dimenzija njegove životne misije je njegova posvećenost Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Obavljao je dužnost predsjednika i člana Crkvene opštine Crnogorske pravoslavne crkve u Torontu. Od osamdesetih godina prošlog vijeka nalazi se u prvim redovima dobročinitelja Crne Gore koja se neprekidno nalazila u njegovom srcu.

Priči o ovom velikom čovjeku nema kraja. Vidimo ga kako širom otvorenih ruku i srca dočekuje ljude u svojem novom domu u Kanadi ili ih ispraća u zavičaj. Briga za Crnu Goru i Crnogorsku crkvu nije napuštala njegovu dušu. Pokretao je ljudsko dobro i bio njegov istinski vjernik. Vjerovao je u Crnogorsku pravoslavnu crkvu,državu Crnu Goru i crnogorski narod. Vojislav Rašović je bio ličnost poput književnih junaka njegovog velikog saplemenika Marka Miljanova.

Za svoj ogromni doprinos Crnogorskoj crkvi dodijeljena mu je gramata naše crkve. CPC mu danas dodjeljuje posthumno Orden Crnogorske pravoslavne crkve. Ispraćajući ga na vječni počinak s njime odlazi i dio nas samih.

Neka je vječna hvala i slava Vojislavu Rašoviću. Neka mu duša u raju počiva.