Vjera i nacionalni ekspanzionizam

Piše: GORAZD, episkop Argentinski CPC

Nepobitna je činjenica, koja je istorijski dokaziva, je da pravoslavna crkva gubi sav svoj “duhovni” sjaj onda kada joj se pokušava oduzeti njena duhovna uloga i pri tome joj se pridaje insititucionalna uloga “socijalnog reda”; što je još gore - kada se sa njenim strukturama pokušava ostvariti neki spoljnopolitički cilj.

To je svakodnevna stvarnost i tragedija kada šaka ultranacionalističkih sveštenika ušančenih unutar srpskog patrijarhata pokušava da sebi potčine hrišćansku vjeru zbog neke ideološke vizije. Samim tim oni poništavaju Hristova učenja, umanjujući /Hristoliku/ ljepotu koju smo učili od Svetih Otaca i dovode je na nivo neke šovinističke i beznačajne “etničke antropologije”. Od duhovnosti preostaje samo jedna amofrfna, prazna, moralno-nacionalna savjest /Eklisiologija/, pretvorena u “kafansku geopolitiku“ samim tim mnogi su zbunjeni ciljevima takve Hristove Crkve i birokratijom nekih privremenih instalata koji su sjenka nekog “Ministarstva za inostranstvo”.

Kako su nestale svete riječi: Osuđujem u drugima ono što kao iskušenje osuđujem i u sebi samome a samim tim osuđujem naše koji žele da djeluju na isti način. Zato se molim Bogu da nas čuva, da ne dozvoli da napravimo to što i sam osuđujem. Na ovaj način i u ovom kontekstu gradnja jednog hrama u Argentini postaje motiv više brige nego radosti. Prije svega kao hrišćanina, pa onda kao svještenika, veseli me to što na zemlji nastaje još jedna Hristova crkva, ali ono što kod mene stvara gorčinu jeste to što se ona ne gradi da bi se prenosila učenja Hristova. Takođe, uočavam - nažalost - da niko nijednom nije pomenuo Hristovo ime u obrazloženjima o gradnji hrama u Argentini. Takođe, ne pominju se ni riječi “milost”, “ljubav” kao što se to čini na početku svake svete liturgije.

Crnogorci u Crnoj Gori ili u Argentini nemaju potrebu za crkvom koja opsesivno propovijeda pripadnost nekoj drugoj stranoj državi. Njima je potrebna Pravoslavna Crkva koja je savjesna, poštovana i ima identitet svoga naroda i propovijeda Hrista kada joj je pogodno i kada joj je nepogodno da to radi.

Pokušaj izmjene crnogorskog identiteta: Kada malo bolje sagledam naslov objavljen u medijima pod naslovom “Idemo u Argentinu da gradimo Crkvu Svetog Petra Cetinjskog ” dolazim do jednog uznemiravajućeg pitanja: na koji jezik i državljanstvo se pretenduje promocijom Spske crkve unutar crnogorske dijaspore u Argentini. Da to možda nije nacionalna savjest predaka Crnogoraca iz epohe slobodnih i hrabrih u Vladikatu ili iz vremena Kralja Nikole ? Da to možda nije crnogorski jezik koji je doživio svoj zenit sa književnom genijalnošću Vladike Petra II.

Nasuprot svemu tome, neko ko pokušava da zamijeni taj stari identitet Crnogoraca sa neshvatljivo skromnijim, provincijalne pripadnosti iz vremena srpskog regenta Aleksandra. Možda se neki sveštenici iz srpske Crkve u demonstraciji otvorene duhovnosti žele promovisati kod naših ljudi, ali oni nikada neće priznati koji su njihovi pravi motivi i ciljevi u našoj dijaspori. Očigledno je da se naša Crkva ne protivi ljubavi prema otadžbini ali takođe njena osnovna uloga nije da promoviše nacionalnost - već Hrista.

U Latinskoj Americi postoji izreka “Ko ne voli svoju otadžbinu, ne voli ni svoju majku”. Priznajem da se u potpunosti slažem sa tom izrekom, koja je ukorijenjena u ovim našim krajevima.

Na osnovu dosada izrečenog, smatram da projektovanje i gradnja ovog hrama neće biti kulturno-nacionalna afirmacija, već rovovski rat za otimanje dijaspore koja im ne pripada, pa sve to daje posebnu gorčinu ovome činu. Crnogorska pravoslavna crkva ne pokušava da gradnjom svoga hrama zauzme prostor kao neko ko bi u ratu postavio zastavu na vrhu brda, koja bi simbolizovala pobjedu, već zbog toga da bi sačuvala svoju pravoslavnu vjeru, da bi pratila svoj narod u trenucima tuge i radosti. Od svetog krštenja kroz život u liturgiji kroz koju znamo da se duh čovjeka uzdiže, pa sve do smrti i opijela što je neponovljivi znak ljubavi u Boga. Naša Crkva ne vidi naš narod ođe samo kao pione u jednoj apsurdnoj partiji šaha, već kao jedinstvene i neponovljive vjernike koji zaslužuju i očekuju da će saznati “Božanske tajne” i samim tim naći spasenje.

Suštinska misija crkve: I za kraj ću dati sebi za pravo da pomenem ono što neki teolozi pokazuju. Kao jedan od mnogih motiva Judinog izdajstva, je i to da je on imao “tjelesno” (ovozemaljsko) shvatanje Misije Našeg Gospoda, jer tako Juda prepoznade Gospoda kao figuru koja je garantovala nacionalno jedinstvo protiv spoljašnjih neprijatlja.

Dakle, suprotno onome kako ga je prepoznao i ispovijedio Apostol Petar : “Ti si Hristos, Sin Boga živoga.”(Matej.XVI.16) to izdajstvo Iskariote pominju i na Prvom Apostolskom saboru čiji su učesnici bili obasjani Hristovim prisustvom godinama. Zbog toga i Judina konfuzija oko Hristove Misije, ujedinjena sa njegovom sklonošću ka zlu, je potvrđena i u još većoj dubini njegove iluzije i uz učešće demonskih iskušenja i ona u predavanju Gospoda Našeg lažnim zagrljajem, zbog svega toga treba biti oprezan da ne padnemo u znanju ili neznanju u ono što se zove “Judina teologija”. Na osnovu ovog primjera se može viđeti da upotrebljavanje Gospoda Našeg Isusa Hristosa i Njegove Crkve u političke svrhe ili u u etničko-nacionalne i kulturalne svrhe, približava vrlo opasnom Judinom iskustvu, koji se lišio viđenja Isusa kao Spasitelja Svijeta I Gospoda.

Misija u propovijedi koju slijedi Crnogorska pravoslavna crkva u Argentini je preporuka Mitropolita Mihaila od onoga dana kada sam postao Episkop CPC. Kazao mi je da naša Crkva mora početi sa propovijedi iz sjemena vjere, koja je donešena u Argentinu od strane našeg naroda koji se tu naselio, ali da se ne mora obavezno vezivati samo za njih jer tako bismo izdali učenja Hrista koji kaže da treba širiti hrišćanstvo na sve nacije jer ukoliko budemo radili drugačije izgubićemo obećanje da će Hrist biti sa nama i u nama do kraja svijeta.

“Idite, dakle, i naučite sve narode, krstite ih u ime Oca, Sina i Svetoga duha, učiću ih da drže sve što sam vam zapovijedio; I ja ću biti sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin.” (Matej XXVIII.19.20)