CRNA GORA JE VJEKOVIMA BILA VLASNIK CRKVENE IMOVINE

SPC, odnosno, njena eparhija Crnogorsko-primorska je importovana na crnogorsku teritoriju od aneksije i okupacije Crne Gore 1918. godine i nasilnog ukidanja njene državne nezavisnosti i bespravnog ukidanja autokefalne Crnogorske Pravoslavne Crkve i postoji u tom nazivu i obliku od 1929. godine. Ona je danas posljedni relikt okupacije i aneksije Crne Gore iz 1918. godine i predstavlja političku instituciju koja je opasna po bezbjednost u Crnoj Gori i koja narušava ustavno-pravni poredak i suverenitet Crne Gore. Zapravo, ona je institucija strane države koja ima suverenitet stečen okupacijom i nad značajnim dijelom teritorije nezavisne Crne Gore, gospodari crnogorskim kulturno-istorijskim i državotvornim blagom i nasljeđem Crne Gore, te negira crnogorsko nacionalno biće i podriva subjektivitet i suverenitet Crne Gore. Na žalost, ona je najmanje religijska ustanova i hrišćanska crkva, ona je najviše političko-ideološki mastadont, te joj osnovna društvena funkcija i misija nije služba Božija, već u svom konkretnom činjenju, ona predstavlja demonovog šegrta, čiji pripadnici su veoma agresivni u osporavanju drugima i drugačijima osnovnih ljudskih prava i sloboda.

Dalje, SPC u CG nema pravo svojine nad sakralnim pravoslavnim pokretnim i nepokretnim dobrima u Crnoj Gori, već ima ono sto se u građanskom i stvarnom pravu i zakonu zove, nezakonita, nesavjesna i manjljiva (viciozna) državina, a ponaša se prema sakralnim objektima, , od kojih su najveći dio spomenici kulture i ogromnom imovinom i zemljišnim površinama, kao neprikosnoveni vladalac.

Zato je bitno u razmatranju ove problematike da se ispita od strane državnih organa, bilo po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanih trećih lica, pravni osnov i način sticanja posjeda nad crkvenim dobrima od strane MCP SPC u Crnoj Gori (da li je ona u posjed tih dobara došla na pravo valjan i dopušten način-bilo zavještajem, testamentom, kupovinom, poklonom, nasljeđem ili na drugi način) ili je jednostavno bez pravnog osnova, voluntaristički upisivano u posjednovne listove nepokretnosti da je ona titular prava bez prethodno valjano utvrđenog pravnog osnova sticanja. Ako je tako, a sve upućuje da je tako, podaci iz posjedovnih listova nepokretnosti i sami posjedovni listovi su problematični sa stanovišta validnosti i materijalno utvrđenih činjenica čiji su formalin iskaz i daju se lako osporiti, jer posjedovni list je pretpostavka o imaocu prava (oborivi dokaz) koji važi dok se suprotno u zakonskom postupku ne dokaže.

Nadležni državni organi mogu ex offo pokrenuti taj postupak da se utvrdi pravo stanje stvari, isto kao što naša država može i treba poništiti dekret regent Aleksandra o ukidanju CPC i sve državno-pravne akte koji su mu prethodili i koji sui iz njega potom proizišli, čime će uraditi da se u pogledu statusa crkve i crkvene imovine ponište sve realne pravne posljedice podgoričke skupštine 1918. godine. Da se razumijemo, odluke podgoričke skupštine iz 1918. godine su objektivno, kada se to tiče državnosti Crne Gore, najprije, djelimično poništene i to indirektno odlukama AVNOJA (iako se u tim odlukama one ne pominju), a potpuno Odlukom Skupštine Crne Gore o proglašenju nezavisne Crne Gore nakon referenduma od 21. maja 2006. ( iako se u njoj ne pominju), a nedavno donošenjem posebnog zakona kada se tiče statusa potomaka dinastije Petrović Njegoš kojim su poništene odluke Podgoričke skupštine o konfiskaciji imovine kralja Nikole i njegove dinastije, ali nijesu kad je u pitanju ogromno kulturno-istorijsko blago Cne Gore sakralnog karaktera i velika imovina kojom kao uzurpator gospodari SPC u Crnoj Gori, već su u tom smislu one realno i dalje faktički na snazi. Jer istorijski i pravno gledano, prvo nam je ukinuta država 1918, pa je onda pozivajući se na odluke podgoričke skupštine 1918. godine ukinuta bespravno i Crnogorska crkva u procesu od kraja 1918. do 1922, pa su organi civilne, državne vlasti KSHS donosili akte sa zakonskom snagom u kojima je u centralističkoj državi stvorena centralistička crkva koja je progutala Crnogorsku crkvu i svojeručno ih potpisivali i time promulgirali njihovu važnost, pravnu snagu i obaveznost. Zato je neophodno poništiti te akte, jer oni dosad ni direktno ni indirektno kada se to tiče statusa Crkve i njene imovine nikad i ničim nijesu konkretno anulirani, naprotiv, oni su nekoliko decenija faktički na snazi i proizvode konkretne posljedice u realnom životu i društvenim i pravnim odnosima.

Do kraja nezavisnosti Crne Gore i do bespravnog ukidanja autokefalne CPC sakralna pravoslavna dobra (manastiri i crkve i njima pripadajuće nepokretnosti) u svojinskom smislu bile su vlasništvo države Crne Gore (koja je imala ius abutendi-pravo raspolaganja nad njima) dok je autokefalna CPC upravljala tim dobrima pravo upotrebe, korišćenja i ubiranja plodova (ius utendi i ius fruendi, ali ne i ius possidendi). Eparhija SPC u rangu Crnogorsko-primorske mitropolije je okupacijom došla u posjed crkava i manstira i crkvenih nepokretnosti, koji su bili u vlasnistvu Crne Gore, a kojima je upravljala CPC. Ona nije mogla steći okupacijom pravo svojine, jer na nepokretnosti se okupacijom ne može zasnovati svojina, u tom smislu ne važi pravilo “res nullius cedit occupanti “/ ”ničije stvari pripadaju onome ko ih prvi zauzme”/. SPC je putem okupacije došla u posjed tih dobara i ona decenjama njima gospodari, rentira ih, ostvaruje profit, iako nema svojinska prava, već “manljivu državinu”, to jest ima faktičku stvarnu vlast nad njima, stečenu silom prevarom i zloupotrebom povjerenja (Vi, Clam et Precario). SPC u Crnoj Gori, nije mogla postati njihov vlasnik ni putem građansko-pravnog instituta koji se zove Održaj (Usucapio, praescriptio longi temporis), zato što nije imala pravilan zakoniti razlog, pravni osnov (iusta causa) i zato što se ponašala zlomisleno (mala fides) i nesavjesno. To ce reći, SPC je bila je svjesna ili je mogla i morala biti svjesna da stvari koje drži u posjedu nijesu njene, već su otete od drugoga. U članu 845. Opšteg Imovinskog Zakonika za Crnu Goru (iz 1888.) se definiše nezakoniti i nesavjesni održaj i u tom smislu se kaže ”Razumije se da onaj koji nešto drži u zloj misli, nikada ne može stvar održajem steći”. U doba nezavisne Crne Gore do 1918. godine bilo je regulisano da se nepokretna crkvena dobra (crkvene i manstirske zgrade i zemljišne nepokretnosti) ne mogu prodavati, ustupati, zamjenjivati. To je regulisano i u Ustavu Pravoslavnih Konsistorija u Crnoj Gori iz 1904. godine članu 109 i 116. Znači, država Crna Gora je bila ta koja je svojinski raspolagala crkvenom imovinom.

Pravoslavne crkve, hramove u nezavisnoj Crnoj Gori do 1918. godini gradili su, podizali i obnavljali država Crna Gora i crnogorski narod i crkva, odnosno, organi svjetovne vlasti –vladar-suveren, uz pomoć duhovne vlasti, te bratstva, sela, plemena. Primjera radi, od 1860. do 1910. godine, kad je Crnom Gorom upravljao knjaz Nikola u nezavisnoj Crnoj Gori podgnute su 163 nove crkve, obnovljeno je 112 crkava, podignuta su dva manastira dok je 12 manastira obnovljeno. Ne postoji nijedan validan akt kojim se crnogorska država 1918. godine, odrekla svoje svojine nad sakralnim pravoslavnim dobrima, niti postoji kanonski, zakoniti akt kojim se Crnogorska crkva odrekla svojih prava upravljanja tim dobrima. Kralj, Vlada Crne Gore, Crnogorska narodna skupština i CPC nikad se nijesu, niti su htjeli, niti su pravno imali mogućnost da to ucine, odrekli prava svojine i upravljanja nad tim dobrima. To nijesu uradili nijednom vrstom pravnog posla. Ni poslovima, raznim ugovorima među živima (actus inter vivos) ni u slučaju smrti (mortis causa), dakle, ni zavještajem (testamentom), ni darovštinom (poklonom, donacio), ni bilo kakvim kupoprodajnim ugovorom (emptio), niti bilo kojim institutom nasljednog prava, nasljeđivanja (ab intestate) to nije urađeno, niti je moglo preći u svojinu SPC, odnosno, njene mitropolije Crnogorsko-Primorske. U doba nezavisne Crne Gore do 1918. sva imovina, pa i crkvena imala je svog vlasničkog i državinskog titulara. Član. 843. OIZ kaže: ”Pošto u Crnoj Gori nema zemlje za koju se ne bi znalo čija je (jer kad nije pojedinca čovjeka ili Kuće, tad je bratstva, plemena, crkve Itd.), neka niko ne misli da, raskrčiv ili ogradiv međom ili plotom kakvu zemlju, on tijem postaje njen vlasnik. Takva zemlja i poslije toga ostaje onoga čija je, pa baš i kad bi je vlasnik i sasvim zapustio.”

Država Crna Gora je imala vrhovnu, suverenu vlast (suprema potestas) i svojinu nad pravoslavnih hramovima (crkvenim objektima i manastirima). U Ustavu Pravoslavnih Konistorija u Knjaževini Crnoj Gori iz 1904. godine u članu 109. se kaže: “Nepokretna dobra crkvena ne mogu se prodavati, zamjenjivati ili inače ustupati. Ako interes dotične crkve zahtijeva da bi trebalo kakvo dobro prodati ili promijeniti sa drugim, u ovakvom slučaju konsistorija će prethodno učiniti sve potrebne izviđaje i tada će podnijeti predlog Ministarstvu prosvjete i crkvenih djela. Poslednja riječ u ovakvim stvarima pripada Knjaževskoj Državnoj vlasti”. Norme su jasne i one zbore da je država vlasnik, jer je ona jedino mogla odlučiti mogu li se prodavati ili ustupati nepokretna pravoslavna dobra. To pravo Crkva nije imala.