Jedna jedinstvena crkva nije moguće rješenje

Vaša svetosti, dame i gospodo,

Prije dvadeset godina, 6. januara 1991. godine, na Trgu kralja Nikole, naložen je prvi crnogorski badnjak, nakon završetka Prvog svjetskog rata. Ni tri pune godine kasnije vladika Antonije izabran je na tom istom trgu za duhovnog poglavara, a Crnogorska Pravoslavna Crkva je obnovljena. Četiri godine kasnije Bugarska pravoslavna crkva nam je dodala ruku pomoći i u Sofiji je hirotonisala za episkopa njegovu svetost vladiku Mihaila. Danas naša crkva ima mitropolita, dvojicu episkopa, dvanaest svještenika, jeromonaha i četvoricu ipođakona. Imamo ih zato što su se žrtvovali za nas našu zemlju i našu crkvu. Obavezni smo da tu njihovu žrtvu poštujemo, jer su njihova imena slava naše nacije, crkve i države. Zato sam dužan da u ime svih nas izreknem zahvalnost njegovoj svetosti gospodinu Mihailu koji je pred nama ponio svoj krst kad je na njega došao red. Ponio ga je i časno ga nosi,

Zato sveti vladiko, na mnogaja ljeta.

Ovo je pogodna prilika koja nas obavezuje da još jednom javno izjavimo i potvrdimo više puta rečeno i napisano. Ujedinjenje dvaju crkava, Srpske i Crnogorske, nije moguće, niti je moguće rješavanje crnogorskog crkvenog pitanja jednom jedinstvenom crkvom, niti je to moguće riješiti izjavama klirika cetinjske mitropolije da oni nijesu filijala beogradske patrijaršije i da nijesu Srpska crkva. Cetinjska mitropolija je po svojoj naravi srpska i nema te vradžbine kojom se ona može lišti srpstva kao svoje crkvenopolitičke suštine, naćerati da bude lojalna Crnoj Gori i prisiliti Crnogorci da kleknu pred oltarima na kojima služi beogradsko svještenstvo. Ovo s razlogom. Takav je red u cijeloj vaseljeni i nemože se izmijeniti ma što ko o njemu mislio ili želio. Svaka pravoslavna crkva je depozit kulture, tradicije i povijesti njojzi povjerenog naroda i tako će biti dok je svijeta i vijeka. Srpska crkva u sebi deponuje povjesno pamćenje srpskog naroda i čuva njegovu tradiciju, kulturu i kulturnu baštinu. U tim vrijednostima se Crnogorci ne prepoznaju i nemogu se prepoznati jer smo poseban narod koji ima osobene običaje, povijest, kulturnu baštinu i kulturu koja je proizvod tih nacionalnih posebnosti. Svjesni tih svojih osobenosti želimo da se kao narod očuvamo i zato se brinemo o svojoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i nećemo, nesmijemo i nemožemo dozvoliti da ona bude poništena ujedinjenjem sa bilo kojom crkvom jer bi taj čin bio uperen protiv nas kao naroda i naše zemlje kao slobodne i nezavisne države.

Djelovi državne administracije uperili su sve svoje moći i vode frontalni rat protiv Crnogorske pravoslavne crkve, i javno i tajno, i u zemlji i vani, i otežavaju njeno djelovanje na sve načine s ciljem da je konačno ponište. A istovremeno podržavaju beogradsku patrijaršiju, i šakom i kapom, a na štetu državnih i nacionalnih interesa. Političari koji s vremena na vrijeme ističu pitanje crnogorske crkve ona služi samo da bi se u javnosti predstavili kao Crnogorci u cilju sticanja crnogorskih glasova na izborima.

Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi je zapriječena služba i ulaz u svim crkvama i manastirima, sem u nekolike seoske. Državna administracija odbija da njenom svještenstvu upriliči uslove da služi u bilo kom crkvenom objektu, bilo da je u državnom bilo u narodnom ili seoskom vlasništvu. Skupština godinama ne pokazuje namjeru da postupi po našoj inicijativi podržanoj sa 6000 potpisa i poništi akt Aleksandra Karađorđevića o aneksiji Crnogorske Srpskoj crkvi kao preduslov da joj se vrati status domicilne crkve likvidiran 1918 godine. Dok sredstva koja država izdvaja za nju, njenu djelatnost i njenih 20 svještenika i 10 laika su uvredljivo mala i mjesečno iznose oko 7.5oo eura.

U pitanju nezakonito upisane crkvene imovine na Srpsku crkvu državna uprava udružena sa Sudovima zloupotrebljava pravne institute na našu štetu. Pokrenute upravne sporove o ispravci grešaka u katastru nepokretnosti odugovlači, vraća na ponovno presuđivanje, donosi dvosmislene presude ili ćutanjem odbija da ih rješava. Za takav odnos ima podršku najviših državnih adresa. Spor o povraćaju imovine koji je pred međunarodnom arbitražom pokrenula Srpska crkva s namjerom da državnu i narodnu crkvenu imovinu poslije Drugoga rata izuzetu manastirima upiše na beogradsku patrijaršiju vodi se na način koji prijeti da bude riješen u njenu korist. S blagoslovom djelova vlasti ove zemlje najvrjednija pokretna crkvena kulturna baština se iznosi i deponuje u muzeju Srpske crkve u Beogradu i Srpskoj akademiji nauka pa čak i poklanja crkvenim visokodostojnicima. Crkve i manastiri su izloženi razaranju i preoblikovanju građevinskih i estetskih osobina s ciljem poništenja svih kulturnih osobenosti koje su iskaz našeg osobenog bića koje nas i čini Crnogorcima. Dok su livade, pašnjaci i šume u crkvenom vlasništvu, naročito u promorju, čija se ukupna vrijednost procjenjuje na oko milijardu eura predmet trgovačkih špekulacija između lokalnih administracija i klirika cetinjske filijale Srpske crkve. Stoga je beogradska patrijaršija u svezi s djelovima državne administracije uzročnik korupcije enormnih razmjera koja se može kvalifikovati kao organizovana kriminalna djelatnost koja podriva sve temeljne vrijednosti ove zemlje i naroda. A takva politika uživa i visoko državno pokroviteljstvo,

Svaki akt napada na našu kulturnu baštinu ima višestruke ciljeve koji su međusobno koherentni. Dakle, uništenje materijalnih tragova starih crnogorskih kultova s ciljem da se oni reinterpretiraju oprečno crnogorskom biću. Potom supstituisanje naše kulturne i duhovne baštine na način što bi se ritual i ciljevi kulta prilagodili velikosrpskim namjerama. Recimo, na Rumiji su posadili limeni biljeg koji bi trebao da obilježava takozvani srpski prostor i služi beogradskim šovinistima kao dokaz o umišljenom vjekovnom srpskom prisustvu na ovom prostoru s ciljem da se oko njega u budućnosti okupljaju svi njihovi istomišljenici. Na koncu, u toj tački na vrhu Rumije u simboličkoj ravni se sukobljavaju crnogorska i velikospska ideja. Rezultat tog sukoba odrediće i buduću sudbinu Crne Gore, ili kao slobodne zemlje, ili kao beogradske kolonije.

Sveukupno crnogorsko nasljeđe, kulturna, duhovna i politička baština isčitavaju se i istražuje u Veneciji, Bariju, Rimu, Beču, Petrovgradu i Carigradu, ali ne i u Beogradu i na Kosovu. Jer smo samo za ove velike svjetske kulturne i političke centre vezani i bili vezani mnogoznačno u istorijskom, političkom i kulturološkom smislu. Ove činjenice se bjelodano potvrđuju u arhitekturi crnogorskih objekata sakralne, pa, i profane namjene. Zato, baš, srpska Crkve nasreće, upravo, na ovu baštinu jer je to najsofisticiraniji vid razaranja bića crnogorskoga naroda. Dakle, netolerancija srpske Crkve prema našem zatečenom sakralnom arhitektonskom nasljeđu veoma je namjerna i opasna jer u svijesti, naročito, mladih generacija koje je vizelno konstatuju i doživljavaju ostavlja neizbrisive tragove. A oni po svojoj suštini i poruci koju nose gledaocu imaju za cilj da u njegovoj svijesti ostave vizuelni utisak da su široki prostori od Dunava pa do Jadrana u pitanjima estetike i arhitekture jedinstveni, što nije tačno. Takođe, i da vrijednostima autentičnog srpskog arhitektonskog nasleđa obilježe njihovu svijest i život uprkos činjenici da smo se rodili u drugom znaku i vaspitavani na drugim vrijednostima jer smo Crnogorci. Zato i provode značajne intervencije u izgledu pejzaža i u aritektonskoj estetici Crne Gore. Pa, umjesto da arhitektonske oblike prilagođavaju pejzažu oni ih neumjesno nameću i to monumentalne modele koji ukazuju na njihove imperijalne ambicije. A namjerno ne pokazuju respekt prema proporcijama i materijalu gradnje s ciljem da imperijalnim kičom-stilom obilježe prostore sopstvenih kompetencija i aspiracija. Zato, na koncu ovog mog izlaganja, apelujem na crnogorsku kulturnu i naučnu javnost da ustane u odbranu kulturne baštine i svih naših svetinja na koje frontalno nasrću združeni djelovi državne admnistracije i klir beogradske patrijaršije. Ukoliko im se organizovano ne odupremo potomstvo nam to neće oprostiti. A došao je red na nas da ponesemo svoj krst kao što su ga svojevremeno nosili i naši preci koji su zalažući glave čuvali i sačuvali i zemlju i narod i sve one vrijednosti koje nas čine Crnogorcima.