Između cara, Boga i katastra: Čija je crkvena imovina u Crnoj Gori?

Pokušava li država zakonom - koji bi, prema najavama, trebalo da jasno razgraniči domen "zemaljske" imovine i imovine vjerskih zajednica – posredno da ispravi i revidira posljedice svog oportunističkog odnosa koji je decenijama zauzimala i gradila prema pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori? Bez obzira na to da li se takva potencijalna intencija zakonodavca tumači kao "nezakonita prečica" i pritisak, kako je doživljava Srpska pravoslavna crkva, ili se radi o legitimnom, u pravu i dobroj praksi utemeljenom, rješavanju stvari, na početno pitanje odgovora nema bez žučne polemike u kojoj je 1918. godina, bila i ostala prelomna i, čini se, polazna tačka.

(Cetinjski manastir)

Publicista i novinar Vladimir Jovanović, koji se godinama bavi pitanjem crkvene imovine, kazao je za Pobjedu da je trenutna pat pozicija plod decenijskog odsustva strateškog promišljanja značaja Crnogorske crkve za državu Crnu Goru.

"Dugoročne i ponižavajuće posljedice takvog odnosa se ogledaju u tome da, de facto, država Srbija, preko njene SPC, i sada, nakon obnove nezavisnosti, drži ključeve naših crkava i manastira, naše duhovnosti i istorije", smatra Jovanović.

Prema njegovim riječima, sadašnja situacija je proizvod nasljeđa epohe jugoslovenskih država, za koje kaže da su rođene i održavane bezbožnim nasiljima, koje su izazivale vještačke podjele, te bratoubilaštvo među Crnogoracima.

"Ni jedna zajednička država nije bila demokratska i zasnovana na vladavini prava. Za to vrijeme, ovdašnje vlasti su bile ispostave beogradskog centralizma, nezavisno da li su karađorđevićevske, titoističke ili slobističke, a sa tim diktaturama je Beogradska patrijaršija na ovaj ili onaj način i te kako sarađivala. Njena misija u Crnoj Gori dominantno nikada nije bila soteriološka – usmjerena ka spasenju duša kroz Hrista Spasitelja, već se ona bavila politikom denacionalizacije, razdržavljenja i obezglavljenja Crnogoraca",smatra Jovanović.

On ističe da su nakon pokretanja obnove Crnogorske pravoslavne crkve, početkom 1990-ih, Beogradska patrijaršija i vlasti u Podgorici u zajedničkom poduhvatu nastojale da je suzbiju.

" Jedna od mjera su i u najmanju ruku netransparentni katastarski upisi vlasništva Beogradske patrijaršije nad crkvenim nepokretnostima. To je u velikom broju poznatih slučajeva rađeno bez pisanih dokaza o vlasništvu, bez rješenja ili sudskih presuda. I nakon što su vlasti u Podgorici 1998. deklarativno raskrstile sa slobizmom, nastavile su i narednih par godina da upisuju Beogradsku patrijaršiju kao vlasnika crkvene imovine. Pretpostavljam da je to bio rezultat trulih kompromisa", kaže Jovanović.

Prema njegovim riječima, trenutno je u rukama Beogradske patrijaršije, po svemu sudeći, približno 12 miliona metara kvadratnih, koje se vode na nju, njene ovdašnje eparhije i druge podvlasne joj entitete.

"To su ne samo manastiri i crkve, već i razne zgrade i zemljišta. Da li plaćaju poreze na sve to, recimo, drugorazredno je pitanje u odnosu na činjenicu da je jedna srpska eparhija samo u Budvi zaradila višemilionske iznose u par transakcija sa crkvenim zemljištem za koje javnost zna. Ali, ni to nije suština. Novac je beznačajan, efemeran u poređenju sa iskonskim, duhovnim kategorijama na kojima je slobodna Crna Gora temeljila svoj opstanak. U tom smislu više vrijedi jedan kamen uzidan rukama naših predaka u Cetinjski i Ostroški manastir od bilo kojeg hotela sa pet zvjezdica", rekao je Jovanović.

Pitanje imovine riješeno još 1868. godine

Vladimir Jovanović smatra da je pitanje statusa imovine pravoslavnih crkava, manastira i pripadajućih nepokretnosti u modernoj crnogorskoj državi pravno uređeno 1868. godine, kada je, prema njegovim riječima, definisano da crkva upravlja imovinom, ali da ne može njome raspolagati bez dozvole države.

"Na Narodnoj skupštini, "zastupnici naroda crnogorskog", kako se sami imenuju, pozivajući se na Ivana Crnojevića – koji je 4. januara 1485. skupa sa arhijerejima Visarionom i Vavilom i utemeljio katedru autokefalne Crkve na Cetinju – odlučuju da crkve i imovinu predaju "upravi preosvećenog g. Ilariona (Roganovića) sadašnjeg mitropolita crnogorskog“, s tim "da glava Crkve pod nikakvim izgovorom, bez znanja vlasti, ne može ništa kupiti, prodati, promijeniti ili darovati od onoga što Crkvi prinadleži"", kaže Jovanović.

To je, navodi on, potvrđeno i Opštim imovinskim zakonikom iz 1888. godine i drugim aktima, tako da je država prethodno stoljećima bila i u narednim decenijama ostala vlasnik nepokretnosti koje su "date na upravu Crkvi".

"Postavlja se pitanje kojoj crkvi. Razumije se, to nije bila Beogradska patrijaršija – sadašnja, uz nekoliko izuzetaka, vlasnica svih crkvenih nepokretnosti u Crnoj Gori. Već su, prirodno, crkve i dobra dati na upravu autokefalnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, tj. njenom tadašnjem poglavaru i njegovim prejemnicima, koje niko van Crne Gore nije birao ni intronizovao. Znamo da je naša Crkva nekanonski ukinuta uporedo sa srpskom okupacijom i uništenjem crnogorske države. Od 1920. episkope u Crnoj Gori postavlja Beograd", ističe Jovanović.

Zadiranje u crkveno

Koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske protojerej stavrofor Velibor Džomić kazao je za Pobjedu da u suštini nedoumice nema jer "crkveno je crkveno, a državno je državno".

"Smatram da je nepotrebno da ponavljam da je crkvena imovina oduvijek bila u svojini Crkve. Da ne idemo dalje, ali dovoljno je da pomenemo Opšti imovinski zakonik Valtazara Bogišića iz 1888. godine. Samo neznalice pravne istorije Crne Gore ili ideološki ostrašćeni tipovi mogu da tvrde da je crkvena imovina državna i da su svetinje Božije u svojini moderne države?! Nepokretna crkvena imovina je u skladu sa zakonskim propisima uknjižena u katastarskoj evidenciji Crne Gore, a ne u katastrima drugih država kako je neko podmetnuo dezinformaciju. Pravo svojine se stiče samo u skladu sa zakonom, ali to neki još nijesu čuli", kategoričan je protojerej Džomić.

Ako se, prema Džomićevim riječima, pođe od takvih nesumnjivih stajališta, onda je evidentno da se kroz brojne odredbe Nacrta zakona o slobodi vjeroispovijesti zadire u unutrašnje ustrojstvo crkava i vjerskih zajednica, ali i atakuje na njihovu sakralnu imovinu, tj. hramove, manastire, bogomolje i druge nepokretnosti koje su vjekovima crkvene.

"Besmisleni su navodi kreatora tih anticivilizacijskih i protivpravnih odredbi da se navodno želi utvrditi da li je država Crna Gora do 1918. godine učestvovala u izgradnji nekih hramova. Kome je do toga stalo ima sudove ove države, ali se ovdje traži preči put čak i po cijenu da se prekrše i pogaze ne samo svi pravni principi nego i zdrav razum. Apsolutno sam uvjeren da takve odredbe ne mogu da nađu svoje mjesto u jednom zakonu o pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u 21. vijeku u jednoj modernoj državi. Gotovo identične primjedbe imaju i Rimokatolička crkva i Islamska zajednica", ističe Džomić.

Precizna odredba Ministarstvo za ljudska i manjinska prava ne zadire u imovinska prava vjerskih zajednica već se poštuju njihova vlasnička prava u skladu sa zakonom, ocijenio je za Pobjedu direktor Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama Dragutin Papović.

On precizira da Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti ne predviđa da svi vjerski objekti koji su sagrađeni prije 1918. godine postanu državnu vlasništvo, kako se to pogrešno tumači.

Na SPC se vodi 429 objekata

Zvanični podaci Uprave za nekretnine govore da se na Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori kao svojina ili susvojina (sa različitim upisima) vodi ukupno 869 hektara zemljišta, 429 objekata sa 3,3 hektara zemljišta pod njima kao i 165 posebnih djelova objekata ukupne površine 10.848 metara kvadratnih.

Uprava za neketnine ne raspolaže podacima da je neko do sada pokretao pitanje revizija osnova upisa. Prema podacima, od ukupne imovine vjerskih organizacija u Crnoj Gori, u katastarskim evidencijama se 70 odsto vodi kao njihova svojina. Devet odsto je susvojina, 20 odsto je dato na korišćenje, dok se pravo korišćenja dijela odnosi na svega jedan odsto imovine – precizira se u podacima koje je Uprava dostavila Pobjedi.