|
 -Ti živ nešeš proći kroz selo, nijesu poželjni tvoji rođaci, napravićemo incident, ubićemo te kad prođeš kroz selo, kurac ćete išta praviti, sva milicija Mila Đukanovića te ne može spasiti. - Tako je glasila SMS poruka koju je, oko 16 sati 30. avgusta 2012. godine, svešteniku Crnogorske pravoslavne crkve Bojanu Bojoviću uputio Milivoje Šaja Dendić iz sela Dragovoljići kod Nikšića.
Bojović i Dendić nisu se poznavali. Sveštenik nikada nije ni čuo za čovjeka koji mu otvoreno prijeti. Dendić za Bojovića jeste. Štaviše, bio je toliko ljut na njega, da bi ga, kako sam tvrdi, ubio da mu prođe kroz „njegovo“ selo, pomenute Dragovoljiće, u kojima, kako se čini i kako stvari stoje, Dendić ima prilično istomišljenika.
A što je bio motiv ovolike Dendićeve ljutnje, da je bio spreman na prijetnje smrću; tako da Bojovića ni „sva milicija Mila Đukanovića ne bi spasila“?
Kako je sam Dendić izjavio tokom kasnijeg sudskog spora, „tužilac (Bojović) je proćerao pijesak, iako je to bilo protivno volji mještana“, ... a „zabranjeno mu je od mještana sela da prolazi seoskim javnim putem iz razloga što većina mještana nije bila saglasna sa njegovim shvatanjima“. Negirao je navode o prijetnjama smrću, ali smatra potpuno legitimnim da on i njegovi suseljani brane i zabrane drugima - u ovom slučaju seljanima iz susjednoga Riśega dola - da prolaze javnim putem ako nisu istih shvatanja sa njihovima!
„Shvatanja“ sveštenika Bojovića: Nakon telefonskih prijetnji smrću, mladi, 32-godišnji sveštenik, koji je teološke škole završio u Rimu, tužio je Dendića, koji svoj identitet nije krio. Nije najbitnije za cijelu priču ali, eto, da se zabilježi da je 54-godišnji Dendić nezaposleni i neoženjeni tehničar, lošeg imovnog stanja. Ranije neosuđivan.
U parničnom postupku pred Osnovnim sudom u Nikšiću, koji je vodio sudija Vukota Vujačić, Dendić je sredinom decembra prošle godine proglašen krivim za djelo „ugrožavanje sigurnosti“ i osuđen na kaznu zatvora od 45 dana, uslovno u roku od jedne godine. Što će reći da se zatvorska kazna neće izvršiti ukoliko okrivljeni ne ponovi isto djelo u periodu od godinu dana. U obrazloženju presude stoji da, po mišljenju suda, radnje okrivljenog „predstavljaju ozbiljnu prijetnju kojom se ugrožava sigurnost oštećenog Bojović Bojana jer mu je stavljena u izgled opasnost po život navedenim prijetnjama, a ozbijnost prijetnje i objektivnost mogućnosti da se ta prijetnja ostvari....Nedvosmisleno proizilazi i da je okrivljeni, preduzimajući radnje bliže opisane u izreci presude, bio svjestan da na taj način čini predmetno djelo i da je htio njegovo izvršenje“.
Dakle, Dendić je - uprkos sudskom obrazloženju da postoji objektivna mogućnost da se prijetnja ostvari - ostao na slobodi. Nakon toga, Bojović podnosi tužbu za naknadu nematerijalne štete, tražeći 10 hiljada eura, uzdajući se da će pomenuto obrazloženje presude iz krivične parnice biti dovoljno ubjedljiv materijal.
Prije nešto više od mjesec dana, 1. novembra, sudija Osnovnog suda u Nikšiću Ivan Kadić, donio je i presudu – tuženi Dendić da Bojoviću isplati, ne 10 hiljada, već 9.600 eura manje – dakle 400 eura na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda. Ali, i da Bojović uplati za troškove sudske takse na tužbu i za odluku suda - ukupno 320 eura!
U obrazloženju odluke da se Dendić osudi na samo 400 eura naknade nematerijalne štete Bojoviću, sud je naveo da se vodio porodičnim prilikama tuženog (neoženjen), ali ocjenjuje i da se Bojovićev strah zbog prijetnji smrću ne može smatrati „kao primarni“, „koji nastaje kada je neko lice suočeno sa smrću, niti može prouzrokovati trajni psihički poremećaj“, jer su u ovom slučaju prijetnje – kaže sudija Kadić, koji ih naziva „inkriminisanim riječima“ - izrečene „putem telefona, na bezbjednom odstojanju“.
Tako je saldo Bojovićeve sudanije u crnogorskim sudovima nakon zvanične (pr)ocjene da je tuženi htio izvršenje, odnosno, da je postojala mogućnostda se prijetnja ostvari, to da Dendić nije bio ni dana u zatvoru, a da će cijela pravna satisfakcija za Bojovića biti 80 eura „zarade“, koju čini razlika između onoga što Dendić treba njemu da da i onoga što Bojović treba da plati državi.
Neostvarena babina želja da bude sahranjena „u śenu od crkve“: Ali, sudanija sa Dendićem i posljednja sudska presuda po kojoj, nakon prijetnji smrću, mora, uz sva maltretiranja i neizbježne troškove, uplatiti iz svoga džepa 320 eura, samo su kulminacija onoga kroz što Bojović prolazi od momenta kada su on i njegova porodica 2008. godine, odlučili da Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi od svoga imanja u selu Riśi do kod Nikšića poklone 12 hiljada kvadrata zemlje, te da na toj parceli izgrade crkvu posvećenu svetom Vladimiru Dukljanskom. Naravno, uz sredstva Crkve i pomoć donatora.
„Moja baba je bila veoma pobožna žena. Umrla je 1984. godine i sahranjena je na groblju koje od davnina zovemo staro grčko groblje. A njena želja je bila da joj grob bude, kako je govorila u śenu od crkve. Zakleo sam se da ću joj ispuniti želju, jer pored toga groblja, koje je na našem imanju, nema crkve. Još od dana kada je Arkan ušao u Cetinjski manastir, otac mi je, kao dječaku, kazao: „Zapamti sine da ovo ne može biti tvoja crkva“, misleći na Amfilohija i SPC. Životni put me je kasnije odveo ka svešteničkom pozivu, kojem sam posvećen cijelom dušom. Smatrao sam prirodnim da uđem u redove Crnogorske pravoslavne crkve, crkve mojih prađedova. Što se tiče bogomolje u mome selu, bio sam siguran da će sve ići bez problema - naše je imanje, dobio sam sva potrebna dokumenta i dozvole od države, dozvolu za gradnju...Ali, 21. septembra 2008. na praznik rođenja Bogorodice, mještani dotičnoga sela Dragovoljića, na 4 km udaljenosti od našega, osporili su nam da prođemo sa mašinama putem, postavljali su balvane, iako je to javni put, u državnom vlasništvu. Bilo je ružnih scena, gađali su policiju jajima.“
Tada je, priča Bojović za Portal Analitika, osveštan kamen temeljac za crkvu. I od tada, „ni makac“.
Dragovoljići ne daju!
Dendić će, kasnije, progovoriti „iz duše cijeloga sela“, kada je na jednom od sudskih ročišta kazao da se 98 odsto ostalih seljana Dragovoljića protivi izgradnji crkve koju zagovara tužilac, jer „imaju crkvu napravljenu 1256. godine“. Daljih navoda Dendićevih riječi, osim onog o sprječavanju ćeranja pijeska zbog nesaglasnosti sa shvatanjima tužioca Bojovića, nema, pa ne možemo navesti ostale premise na kojima Dragovoljići zasnivaju svoje pravo da drugima ukidaju njihova.
„Odrekli se Bojana zbog Miraša“ i uvijek spremni balvani: Sudanija sa Dendićem Šajom nije prva i jedina koju je Bojović imao sa seljanima Dragovoljića zbog namjere da na svome imanju uz pomoć Crkve, porodice i donatora podigne ckvu Svetom Vladimiru Dukljanskom.
Istog 21. septembra, kada su osveštani temelji, osam momaka iz Dragovoljića (kako neadekvatno ime sela!), raspoređenih u dva auta, prepriječili su mu put, i udarali mu po vozilu, u kojem je bio sa stricem, tada 76-godišnjakom. Uspio je nekako da umakne, a da ne bude veće nevolje.
Bojović je tada imao 27 godina, i svi ti momci bili su manje-više, njegovi vršnjaci. Dvojica od momaka, koje je Bojović uspio da prepozna, osuđeni su na po dva mjeseca zatvora. Bojović kaže da su kaznu i odslužili.
„Mislim, ipak, da su mnogo efikasnije novčane kazne. Većinu boli samo kad ih udariš po džepu. Kad odsluže kaznu zatvora, još se osjećaju herojima“, kaže Bojović za Portal Analitika.
U međuvremenu, desila se i jedna epizoda, zbog koje se Bojović smije, mada pomalo gorko. Đeca od očevog brata od strica pokrenula su inicijativu da se rodbina odrekne mladog paroha Crnogorske pravoslavne crkve. Poziv je bio javni, preko medija, kojem se njih 16 i odazvalo. „Ipak, u široj porodici nas Bojovića ima oko 200, tako da se većina pozivu nije odazvala. Tada je izašao i jedan tekst u Danu, sa naslovom Odrekli se Bojana zbog Miraša!“, priča nikšićki paroh CPC.
Seljani Dragovoljića bili su nešto ekspeditivniji od Bojovićevih rođaka, pa su skupili oko 300 potpisa da se spriječi gradnja crkve u Riśi do.
„Ti koji sprečavaju gradnju crkve uvijek imaju podršku srpskih stranaka i SPC: tako naša crkva pet godina stoji na kamenu temeljcu, a mi smo uspjeli samo da postavimo blizu temelja za crkvu jedan privremeni pomoćni objekat, koji smo gotov, izliven od betona, donijeli iz Nikšića. Uzalud je bilo i to što smo sami o svome trošku probili sa druge strane 800 metara puta, kako bi mogli da priđemo. Dragovoljići nam brane prolazak i tim putem.“
Bojović kaže da sve radi uzdajući se u institucije sistema, sam i bez advokata. Dodaje i da su seljani Dragovoljića spriječili da njegovo selo dobije „normalnu“ struju, jer je sadašnji napon između 160 i 180 vati. Nabavljena je i trafostanica, ali iz EPCG, kaže, ne reaguju.
„Ali, nemam ja problem sa Dragovoljićima, već sa državom. Ugrožen sam sa svake strane, nemam nikakvu zaštitu. SPC je, eto, u Nikšiću napravila parohijski dom, koji je izgrađen bez dozvole. Nema ga ni u katastru, a izdaju ga i zarađuju za svadbe, kao da je kafana. Otvorili su i cvjećaru pored groblja. Ja živim u mome stanu, nema ni parohijskog doma za CPC. Najbliža crkva u kojoj služim je svetog Nikole na Čevu, a za Božić, ili povodom krštenja služim u crkvi svetog Tome na Moštanici“, priča sagovornik Portala Analitika.
Bojović kaže da ne zna kojim će tokom ići dalje stvari. Ovaj „status quo“ traje već pet godina, tokom kojih energiju, vrijeme i novac, umjesto na gradnju crkve, troši na suđenja po nikšićkim sudovima.
Dragovoljići, sa druge strane, imaju uvijek spremne balvane.
Gordana BOROVIĆ
|
