|
- Nema države bez dokaza. Danas smo na Vučjem Dolu jednom od najslavnijih dokaza crnogorskog naroda i njegove države. Kad smo gođ zaboravljali na ovakva mjesta, datume i događaje, Crne Gore nije bilo. Bila je samo anonimna legenda za tuđi, uvozni patriotizam, bez vlastitog lica i lika. Vučji Do je crnogorski obraz.
Crna Gora je hiljadu godina gradila most svoje državnosti, premoštavajući vjekovima i svoj prostor nakon svake pobjede, suvereno, luk po luk. Poslednji luk tog velikog mosta počiva na dva stuba. To su Grahovac i Vučji Do! Preko njih smo ušli u svijet priznatih država. Razgraničili smo se tada sa svima koji su pođekad mislili da Crna Gora može biti njihova i dokazali da je ona uvijek bila svoja...i sa malo svojte u okruženju koja bi joj pritekla u nevolji. Ta svojta se više odupirala, nego što je podupirala crnogorsku samostalnost. Vučji Do kao i Grahovac su u rasponu od 18 godina u Evropi odjeknuli kao Olipijada koja je sinoć počela. Na vučedolskom viteškom turniru su dijelile megdan, prevelika Otomanska imperija i premala Crna Gora. I opet kao u legendi David je pobijedio Golijata. Ali tu legende nije bilo. Pobjeda je istina koju su Velike sile kao sekundanti priznale na Berlinskom kongresa 13. Jula, 1878.
Sukladno istorijskim činjenicama, treba ovim povodom izraziti poštovanje ondašnjim Hercegovcima. S nama su dijelili sudbinu istorijske vjetrometine s tim što je slobodna Crna Gora bila njma, pod okupacijom, jedini oslonac. Iz tog razloga su se za svoju slobodu, borili pod crnogorskim vojnim oznakama i činovima. Cetinjski dvor je uzvraćao priznanjima i odličjem. To im je bio i jedini dvor kome se se obraćala u nevolji, jer istočnom linijom Mediterana i nije bilo drugih dvorova, od Cetenja do Stambola. Jedino je Cetinje imalo suvereno pravo da nagrađuje pobjede. U godini Vučjeg Dola, 1876. ostali susjedi su gubili a poraženi nemaju nagrada.
Vučji Do je finale svih naših pobjeda, od Tuđemila 1042. preko Careva Laza 1712, Martinića i Krusa 1796, do Grahovca 1858. i Fundine1876. U sklopu Istočnog pitanja, Crnogorsko pitanje je postavljano dugo kao zagonetka Velesilama. Odgonetnuli su ga Crnogorci isključivo ličnom voljnošću za svoju državu, po svaku cijenu. Vučji Do je početak Veljega rata 1876-78, u kome je poražena Otomanska imperija imala je 51.692 poginulih, 41.355 ranjenih, 11.331 zarobljenih vojnika. A Crna Gora: 2.972 poginulih, 6.519 ranjenih, a zarobljen je samo jedan crnogoski vojnik. I taj se krivo predstavio jer u crnogorskom poimanju slobode, ropstvo je sramota. Raspon u ciframa, izbačenih iz stroja, Otomanske imperija i Crne Gore je gotovo nevjerovatan ali činjenično utemeljen. Imperiji je uzvraćen udarac eleminišući joj iz stroja više od 100.000 vojnika a Imperija Crnoj Gori manje od 10.000.
U presudnom trenutku pred bitku knjaz Nikola je saopštio odluku:"Uzimljem ja baš u moje ruke svu upravu nad vojskom".Prije preuzimanja vrhovne komande a u skladu sa Ženevskom konvencijom koju je Crna Gora potpisala 29. novembra 1875. na sastanku komandnog sastava knjaz je promovisao viteške principe savremenog ratovanja koji su već bili objavljeni u glasu Crnogorca: Zabranjena je sječa glava, kidanje noseva, paljenje kuća i žita i svaka vrsta nasilja nad civilnim stanovništvom! Tek tada je stao na čelo 30 bataleona crnogorske sjeverne vojska koju je strateški rasporedio na četiri brigade, kojima su komandovali: Jole Piletić, Peko Pavlović, Bajo Bošković i Petar Vukotić. Na drugoj strani. Vojskom Otom. imperije sa oko 20 hiljada vojnika komandovali su Muhtar-paša(mušir) tj. maršal, Selim-paša divizijski đeneral, Osman-paša i Mustaj-paša brigadni đenerali. Okršaj je bio žestok a crnogorska pobjeda potpuna. Glavnokomandujući Muhtar paša je jedva skapulao živu glavu, Selim-paša je posječen a Osman-paša zarobljen sa svojom svitom od 350 oficira.
Stara latinska poslovica iz doba Julija Cezara glasi:Kuku poraženima i bila je vjekovima u Evropi sinonim pobjeda. Na Cetinju nije važila. Zarobljeni Osman paša nije bio ni rob ni sužanj. Dobio je apartman u Lokandi i svo vrijeme upražnjavao svoju jedinu neporaženu strast, kockanje. Tu širinu Ženevska konvencija nije oglasila niti u jednoj svoj deklaraciji od četiri koliko ih je bilo. Otomanska imperija je Crnoj Gori bila vjekovni nepreijatelj ali cetinjski dvor je vještom diplomatijom neprijatelja pretapao u bivšeg protivnika. Danas smo prijatelji na putu evropskih integracija i partneri u investicijama. Poruku nekadašnje poslovice možemo potpuno preokrnuti: Kuku nepomirljivima!
U smislu geografske konfiguracije DO znači potolinu, dolju, dolinu, ali ova vučja dolina je uzvisila Crnu Goru na pijedestal evropskih država. Na ovom Dolu je iznikla savremena Crne Gora. Vučedolski mač je odavno u muzeju i ne treba ga potezati iz korica jer nam je svojevremeno zaoštrio olovku s kojom smo ponovo zaokružili državu 2006. godine. Stoga Vućji Do zaslužuje svetkovinu i nezaboravni pomen.
Ona država na čelu sa Gospodarom knjazom Nikolom I, podigla je crnogorsko-hercegovačkim junacima veličanstven spomen dom u Nikšiću, sabornu crkvu Sv. Vasilija Ostroškog. Taj spomenik nije danas u nasljeđu Crnogoraca koji štuju tekovine svojih predaka za nezavisnost Crne Gore, već je u posjedu svojevrsnih odmetnika i nepoštovalaca crnogorske države od kojih neki sjede i u njenom parlamentu...Država se pred tom činjenicom ponaša kao nejač koja treba pomoć NVO sektora. Tako danas ovaj dan obilježavaju združeno CPC, "Lovćenska vila", "Vučedolac" i Fondacija " Sv. Petar Cetinjski" opominjući vladin sektor na znamenite datume. To tako biva u vremenima u kojima se lakše obogatiti nego opametiti a u takvim vremenima teško je shvatiti tekovine koje se ne stiječu novcem.
Mi koji smo danas ovđe, dobro znamo i đe smo i zašto smo tu. Neka je slava vučedolskim i veljim junacima Veljega rata - kazao je na kraju govora Mihailo Radojičić.
|
