Volio bih da su Crnogorci u Srbiji „ugroženi“ kao Srbi u Crnoj Gori

INTERVJU POBJEDE: Prof. dr Milenko A. Perović, profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu

Crnogorci su u Srbiji postali glavna skala na mjernom instrumentu „srpskih“ frustracija zbog katastrofalnog puta na koji su srpski narod gurnule njegove nepromišljene avanturističke „elite“. Te intelektualne i političke „elite” ove zemlje stalno i iznova raspiruju neshvatljivu netrpeljivost prema Crnogorcima, ma đe bili, kao i prema samostalnoj Crnoj Gori.

Prof. dr Milenko A. Perović je filozof, etičar. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1974. godine, doktorsku disertaciju odbranio 1984. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a za redovnog profesora na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu izabran je 1995. godine. Na javnoj sceni Srbije ostavio je upečatljiv trag kao dosljedan kritičar nacionalizma, autističnosti i ksenofobije u vrlo opasnim vremenima. I kao Crnogorac. Zbog toga su on i njegova porodica bili izloženi prijetnjama i otvorenim napadima. Perović je rođen u Vrbasu, predsjednik je Udruženja Crnogoraca Vojvodine, a prije nekoliko dana izabran je za prvog čovjeka Crnogorskog nacionalnog vijeća u Srbiji. Predsjednik je Ekspertske komisije za standardizaciju crnogorskog jezika i član Nacionalnog savjeta za kulturu, koji je početkom godine osnovan u Crnoj Gori.

Za Pobjedu Perović govori o statusu Crnogoraca u Srbiji, razlozima njihovog udruživanja i organizovanja, vezama sa matičnom državom, standardizaciji crnogorskog jezika, ostalim identitetskim obilježjima Crnogoraca i države Crne Gore, aktuelnoj političkoj sceni Srbije, autonomiji Vojvodine, pitanju Kosova...

POBJEDA: Iz ličnog iskustva, kako je danas biti Crnogorac u Srbiji?

PEROVIĆ: Moja iskustva nijesu potpuno tipična. U javnosti sam percipiran u dvostrukoj ulozi. S jedne strane, djelujem kao tzv. nezavisni intelektualac od koga se očekuje da tu i tamo iznese, najčešće netipično, mišljenje o određenim društvenim i političkim fenomenima. S druge strane, doživljavaju me kao javnog djelatnika koji ima smjelosti ne samo da se deklariše kao Crnogorac, nego i da o tzv. crnogorskom pitanju u Srbiji i Crnoj Gori, o odnosima Srba i Crnogoraca, Srbije i Crne Gore ima svoje mišljenje. I jedan i drugi moj javni angažman doživljava se ovdje na dva dijametralno suprotna načina. Ako nije neskromno reći, zbog svoje intelektualne i moralne samosvojnosti stekao sam puno prijatelja i istomišljenika. Isto tako, stekao sam brojne i nezgodne protivnike i neprijatelje.

POBJEDA: Svojevremeno ste imali grdnih neprijatnosti…

PEROVIĆ: Stalno ja imam nekih neprijatnosti. Druga je stvar što one najčešće nijesu tako drastične, kao što je bio poznati slučaj napada neonacista na mene ili prijetnji koje su mojoj porodici i meni stizale s mnogih strana. Uostalom, ozbiljnih neprijatnosti u Srbiji imaju svi ljudi koji se javno bore da Srbija postane uređena i normalna država. Moje neprijatnosti u odnosu na njihove imaju taj „dodatak“ što mi ih priređuju oni koji divlje mrze Crnogorce.

POBJEDA: Kako se danas Srbija, zvanična i nezvanična, odnosi prema Crnogorcima?

PEROVIĆ: U pojedinim dijelovima srpskog društva s velikim simpatijama se gleda na Crnogorce i na istorijski put koji je referendumom izabrala Crna Gora. Nažalost, većinsko mišljenje, uveliko inspirisano i orkestrirano od strane tzv. intelektualnih i političkih „elita“ ove zemlje, stalno i iznova raspiruje neshvatljivu netrpeljivost prema Crnogorcima, ma đe bili, kao i prema samostalnoj Crnoj Gori. Crnogorci su ovdje postali glavna skala na mjernom instrumentu „srpskih“ frustracija zbog katastrofalnog puta na koji su srpski narod gurnule njegove nepromišljene avanturističke „elite“.

POBJEDA: Kako komentarišete prigovore nekih srpskih partija u Crnoj Gori da su Srbi „ugroženi“, neravnopravni građani Crne Gore?

PEROVIĆ: Volio bih da su Crnogorci u Srbiji „ugroženi“ onako i onoliko koliko su „ugroženi“ Srbi u Crnoj Gori. Neobično je to što još uvijek neko u Crnoj Gori doktrinu svoga političkog djelovanja pokušava graditi na izanđaloj tezi o „ugroženosti Srba“. Ta teza bila je mimikrijska borbena pesnica jednog imperijalizma iz devedesetih godina prošlog vijeka, koji je sebi vještački proizvodio tobože racionalni „razlog“ i „opravdanje“ da bi „legitimirao“ osvajačke upade u komšijska dvorišta. Groteskno je danas u Crnoj Gori da se tom tezom pokušava očuvati i ovjekovječiti odnos dominacije jednog dijela društva nad ostalim djelovima.

POBJEDA: Kako i koliko su na „status“ Crnogoraca u Srbiji uticali obnova crnogorske nezavisnosti i priznanje Kosova?

PEROVIĆ: U bitnom smislu nijesu uticali. Od 1945. godine do danas Crnogorci u Srbiji nijesu mogli ispoljiti nikakav ozbiljniji kolektivni subjektivitet, osim prava da se na popisima stanovništa mogu nacionalno deklarisati kao Crnogorci. Događaji koje pominjete tek su nešto malo podigli temperaturu standardnog animoziteta prema Crnogorcima.

POBJEDA: Zašto je u Srbiji i danas tako žestoka anticrnogorska medijska haranga?

PEROVIĆ: Rekao bih da se odgovor račva u dva osnovna pravca. Jedan pravac spada u masovnu psihologiju jednog resantimanskog nacionalizma. Njemu su se izjalovile besmislene istorijske nade da se Crnom Gorom može na duže staze vladati iz Beograda ili uz pomoć Beograda. Drugi pravac, psihološki ne osobito zdraviji od prvoga, oblikuje se na šibicarskoj računici, prema kojoj se misli da se s malo „frke“ može povratiti ono što je planski uzimano stotinu godina, pa je definitivno izmaklo iz ruku. Nadam se da je izmaklo za sva vremena! To ne znači da povodom nekih sljedećih istorijskih događaja neće biti novih harangi, medijskih kampanja i avetanja!

No, u Crnoj Gori je stasala politička generacija koja više ne nasjeda na takve pritiske i politikantske blefove. I ne samo to! U širim slojevima stanovništva Crne Gore sve više slabi snaga starog vrijednosnog i životnog orijentira da „svi putevi vode u Beograd“. Danas Crna Gora ponovo otkriva veliki svijet, možda i sa više fascinacije nego što svijet otkriva Crnu Goru!

POBJEDA: Koliko i kakvih sve Crnogoraca ima u Srbiji?

PEROVIĆ: Prema potonjem popisu deklarisanih ima oko sedamdeset hiljada. Polovina živi u Vojvodini, a polovina u Beogradu i užoj Srbiji. To su ljudi koji se s određenim rizikom nacionalno deklarišu kao Crnogorci. Mnogo je brojnija - nemoguće je utvrditi koliko brojnija (uostalom, zašto bi se to i utvrđivalo!) – skupina etničkih Crnogoraca koji se ili nacionalno deklarišu kao Srbi ili se deklarišu prema potrebi i situaciji. Toj skupini pripada nesporni dio „zasluga“ što se u Srbiji uspostavio negativni stereotip o Crnogorcima.

POBJEDA: Koliko mogu udruženja, odnosno budući nacionalni savjet učiniti prvo na definisanju, a zatim i na stvarnom utemeljenju crnogorske nacionalne manjine u Srbiji?

PEROVIĆ: Sama činjenica da već određeni broj godina postoje crnogorske asocijacije u Srbiji čini važan element u utemeljenju crnogorske nacionalne zajednice. Tim elementom ta zajednica samoj sebi pokazuje i dokazuje da može postojati i održavati se kao nacionalna zajednica. Institut nacionalnog savjeta ima srodno, ali ipak drugačije značenje. Njegovo formiranje pokazuje ne samo da se neka nacionalna zajednica može kolektivno uspostaviti i trajati kao takva, nego da je i država priznaje kao takvu. S političkim ozvaničenjem statusa crnogorske nacionalne zajednice u Srbiji problem do sada i jeste bio u tome što država Srbija nije bila spremna da jasno i glasno prizna taj status. Nije bila spremna zato što u odgovarajućim državnim organima sjede ljudi koje rukovodi nacionalistička predrasuda da su Crnogorci Srbi, te da im prema tome ne pripada pravo na status posebne nacionalne zajednice. U tome je odgovor na pitanje, često postavljano u potonje vrijeme, zašto Crnogorci nijesu formirali svoj nacionalni savjet u Srbiji. Nijesu ga formirali, jer su od strane ljudi iz srbijanskog ministarstva za ljudska i manjinska prava primitivnom, birokratskom i bahatom manipulacijom onemogućeni u tome!

POBJEDA: Postoji li adekvatan pravni okvir u Srbiji za ostvarivanje tih prava?

PEROVIĆ: Pravni okvir postoji, ali nije dovoljan. Potrebno je još i da državni organi – koji bi morali da se kreću u tom pravnom okviru – poštuju i primjenjuju zakone! U slučaju inicijative za formiranje crnogorskog nacionalnog savjeta, postojeći pravni okvir nije poštovan. Šta to konkretno znači? Kada po važećem zakonu uredno podnesete neki zahtjev, a državni činovnici vam kažu da u vašem slučaju neće postupiti po tom zakonu, nego čekaju da primijene budući zakon, onda je to sprdnja od prava! I sasvim je jasno da u pozadini te sprdnje nije gola birokratska samovolja, nego jasna namjera da se Crnogorcima, što je moguće više, komplikuje inicijativa za formiranje nacionalnog savjeta. Da je akcija sinhronizovana pokazuje i činjenica da se odmah u srpskim i crnogorskim medijima nametalo tobožnje pitanje ko je od Crnogoraca kriv što to već nije formirano.

POBJEDA: Pomaže li i kako u tome može pomoći matičana država Crna Gora?

PEROVIĆ: Država Crna Gora počinje pokazivati ozbiljan interes za pitanje statusa Crnogoraca u Srbiji. Ta tendencija, ma koliko da može biti delikatna za Crnu Goru u komplikovanim političkim odnosima sa Srbijom, za Crnogorce u Srbiji je ohrabrujuća.

Puni legitimitet crnogorskog jezika

POBJEDA: Predsjednik ste Ekspertske komisije za standardizaciju crnogorskog jezika. Da li je posao na crnogorskom jeziku završen objavljivanjem pravopisa i rječnika?

PEROVIĆ: Zadovoljstvo mi je da, u svojstvu predsjednika Ekspertske komisije, potvrdim informaciju ministra prosvjete i nauke gospodina Slavoljuba Stijepovića, objavljenu prije nekoliko dana u crnogorskim medijima, da smo u štampu predali rukopise Pravopisa i Gramatike crnogorskog jezika. Neće biti neskromno ako postavim ocjenu da je to čin s velikim istorijskim značenjem. Ako je Ustavom Crne Gore crnogorski jezik politički nesporno legitimiran, ovom standardizacijom on je dobio i punu naučno-lingvističku legitimaciju. Načinili smo beskrajno važan korak u borbi za priznanje crnogorskog jezika.

No, objavljivanjem Pravopisa i Gramatike posao na crnogorskom jeziku nije završen. Standardizacijom smo po prvi put u crnogorskoj istoriji postavili temelje za strategijski i taktički osmišljenu jezičku politiku. Ona zahtijeva cijeli niz poslova. Na primjer, još se nijesmo ni odmorili od teškog i ogromnog posla na standardizaciji, a već počinjemo rad na školskom pravopisu i školskoj gramatici crnogorskog jezika. Zatim slijedi rad na velikom rječniku crnogorskog jezika, pa rad na knjizi „Crnogorski jezik za strance“ itd.

POBJEDA: Šta je sa ostalim identitetskim obilježjima Crnogoraca i države Crne Gore?

PEROVIĆ: Poslije uređenja jezičkog pitanja Crnogorcima preostaje rješavanje još jednog osjetljivog i teškog identitetskog pitanja – tzv. vjerskog pitanja. Vjerujem da će i ono biti rješavano na način koji je primjeren istorijskom biću crnogorskog naroda i uzusima modernog sekularizacionog procesa.

Političare u Srbiji savršeno nije briga za Kosovo

POBJEDA: Vi, kao stanovnik Vojvodine, imate, na neki način, dvostruku ulogu „separatiste“. Šta se zapravo zbiva sa autonomijom Vojvodine?

PEROVIĆ: Ništa se ne zbiva s autonomijom Vojvodine. Zapad je Crnoj Gori dao istorijsku šansu da se osamostali i preuzme sudbinu u svoje ruke. Ona je na referendumu to iskoristila i uspjela da stvori takvu političku elitu koja je tu priliku pretvorila u realnost. Zapad je i Vojvodini davao mogućnost da se izbori za autentičnu autonomiju. Politička Vojvodina nije uspjela da iznjedri sličnu nepotkupljivu elitu. Umjesto toga, politički Beograd dao je Vojvodini fingiranu autonomiju. Njome može da bude zadovoljna samo relativno mala „vladajuća“ nomenklatura u Novom Sadu. Svoju sinekuru ona otplaćuje i „zaslužuje“ jednim jedinim poslom koji ozbiljno radi. Ona onemogućava da se začne istinski autonomistički pokret u Vojvodini!

POBJEDA: Kosovo postaje prava „noćna mora“ političara u Srbiji. Kako prevazići taj protivrječan stav – evropske integracije i Kosovo je Srbija?

PEROVIĆ: Političare u Srbiji savršeno nije briga za Kosovo! Druga je stvar to što održavaju teatar apsurda koji se zove „borba za očuvanje Kosova“. A taj teatar velike laži potreban im je zato što danas u Srbiji tek poneko smije da kaže da je Kosovo otišlo. Potreban im je i zbog jedne daleko važnije stvari o kojoj ovdje zapravo niko ne govori. Kosovski problem je bio glavna društvena opruga koja je devedesetih godina u Srbiji dovela na vlast nacionaliste koji su bili spremni na sve, pa i na rat! „Rješavanje“ kosovskih problema oni su učinili alibijem da razlupaju Jugoslaviju! Totalni krah toga „rješavanja“ otvara zastrašujuće bumerang-pitanje ogromne odgovornosti pred svima koji su ikad stvarali Jugoslaviju i pred svima koji su pretrpjeli užasne posljedice zbog njezinog uništavanja. Pred tim istorijskim faktumom iskonstruisana teza „Kosovo ili Evropa“ pokazuje se u svom svojemu jadu, banalnosti i lažljivosti.

------------------------------------------------------
Preuzeto sa stranice:
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2010-06-19&id=187120